Sa Mladenom Badovincem iz TBF-a o muzici, pozorištu, festivalima…
Splitski TBF je jedan od bendova koji uživa nepodijeljene simpatije publike. Krenuvši od ideje da budu „samo reperi“ članovi grupe stigli su do živog i slojevitog muzičkog izraza kojem su sami dali ime. A usput su se bavili i pozorištem.
Idealni uslovi za slušanje TBF-a podrazumijevaju ljeto, binu na otvorenom, a još ako u tu računicu uključimo prirodno orkuženje, TBF i publika će biti svoji na svome. Upravo takva slika oživjeće za manje od mjesec dana na Tjentištu, na OK Festu, gdje TBF nastupa 1. jula na glavnoj bini. Uoči festivala imali smo priliku da postavimo nekoliko pitanja glavnom ''vokalu'' TBF-a, Mladenu Badovincu.
Šta pamtite iz vremena kada ste počinjali? Da li je tada muzika bila ''življa'', ''sirovija''?
Kad smo mi počinjali „hip-hop“ je živio svoje zlatno doba, hrpa odličnih albuma je izlazila konstantno kao na traci, veliki broj njih su vječni klasici žanra.
Koncerti se nisu izvodili pred šumom pametnih telefona nego pred publikom koja se s izvođačem gledala u oči i bila uronjena u doživljaj.
Paralelno s tim „grunge“ scena je prouzrokovala zadnji masivni cunami „RNR-a“, a u stopu su ih pratila remek djela „Radioheada“, „Rage against the machine-a“, „Red hot chilli peppers-a“, „ REM-a“, „Blur-a“, „Becka“, „Massive attack-a“, „Portisheada“, „Tricky-a“, „Prodigy-a“, „Bjork“, „Chemical brothers-a“...
„Techno“, „house“, uopšte „rave“ scena je imala masivnu ekspanziju kao i hrpa drugih stilova elektronske muzike. Sve je to nama lupalo po ušima i naša generacija je bila strastveno predana uživanju u muzici i porukama koje je prenosila. Koncerti se nisu izvodili pred šumom pametnih telefona nego pred publikom koja se s izvođačem gledala u oči i bila uronjena u doživljaj. Ne mogu sa sigurnošću reći je li muzika bila „življa“ ili „sirovija“ , al je ta dekada bila prilično originalna, raznovrsna i potentna.
Krenuli ste od klasičnog „hip-hopa“. Šta sada svira TBF kada se čini da žanr više nije važan kao što je nekad bio?
Kod nas publika ne zna da ste se bavili i pozorištem i to prilično aktivno.
Priča s pozorištem je krenula od scenarija za film koji je napisao naš prijatelj i bivši član TBF-a Nikola Čelan, koji je nakon neuspjelih pokušaja finansiranja snimanja filma, na prijedlog urednika novina u kojima je bio kolumnista, objavio nekoliko djelova scenarija u kolumni.
Direktor drame splitskog Hrvatskog Narodnog Kazališta, Ivica Buljan, pročitavši to, obratio mu se za saradnju s namjerom da režira predstavu baš s glumcima naturščicima. Pošto smo mi trebali imati uloge u tom filmu, uz još par prijatelja, Ivica je predložio da nas sedmoro napravimo s njim nekoliko glumačkih vježbi, improvizacija i zaključio je da imamo potencijala.
Nakon toga smo se odmah bacili u brainstorming novih ideja za scenario predstave koji je uobličavao Nikola jer nam je bilo uzbudljivije stvarati nešto novo umjesto da prilagođavamo film pozorišnoj sceni, a i svi smo težili najviše nekoj satiri, teatru apsurda donekle i humoru „Monty Pythona“ i „Nadrealista“ što nije bio slučaj s pričom filma. Sebe smo nazvali „ODRON- Organizacija dramski osvještenih naturščika“, a predstavu „Baš Beton i stupovi društva“. Praizvedbu je doživjela 1999. godine na festivalu „Splitsko ljeto“.
Igrali smo je slijedeće dvije godine, posjetili nekoliko međunarodnih festivala i pošto smo s Ivicom dobro „kliknuli“ u startu, neki od nas su dobili i sporedne uloge u još dvije njegove predstave, a neki su radili i s drugim režiserima. Kompletan TBF je 2010. godine bio u ansamblu predstave „Garaža“ u režiji Ivice Buljana i produkciji Zagrebačkog Kazališta Mladih. TBF je uživo izvodio muziku u predstavi, a Saša, Luka (Saša Antić i Luka Barbić, članovi TBF, prim. aut.) i ja smo imali i uloge. Predstavu smo igrali prvo na engleskom pa na hrvatskom jeziku, a praizvedbu je doživjela u pozorištu „La MaMa“ u Njujorku.
Izgleda da jedan umjetnički izraz nije bio dovoljan za vašu energiju?
Igrom slučaja smo mi svi bili ekipa prijatelja koji su dovoljno talentovani, energični, kreativni i zajebanti i nismo imali inhibicija pa smo objeručke grabili sve prilike za zezanje i umjetnički izraz, a i budimo realni - vrlo malo od ponuđenog kulturno zabavnog programa u to vrijeme u Splitu nas je zadovoljavalo pa smo sami sebi stvarali zabavu.
Bili smo nabrijani i čim bi nam neko malo otškrinuo vrata mi bi nahrupili unutra, ispraznili mu frižider i visili s lustera. Uz muziku i glumački angažman smo paralelno radili i satiričnu radijsku emisiju na dva splitska radija, foto strip u studentskom časopisu, sudjelovali u organizaciji Splitskog Karnevala i nekoliko godina zaredom pisali, režirali i izvodili presude Krnji (glavnom krivcu/maskoti na karnevalu) i snimili niz humorističnih skečeva s kojima smo imali velike planove, ali nijedna televizija nije imala volju za malo hrabriji iskorak u svom zabavnom programu.
Čime se bave članovi benda TBF kada ne stvaraju muziku?
Kolika je snaga muzike danas da pokrene pojedince ili grupe na neku akciju? Da li smatrate da su se veliki muzički festivali pretvorili u mjesta gdje se ''ljudi samo zabavljaju i to je to''?
Iz mog iskustva muzika danas ne pokreće posebno snažno na akciju, više daje ljudima utjehu i ventil za frustracije, a ni to nije mala stvar. Pokušajte pa ćete vidjeti koliko je to velika stvar ako uspijete. Intelektualni podražaj, protok plemenitih ideja i podsticaj na konstruktivni dijalog je izuzetno važan u bilo kojem obliku umjetnosti i vjerujem da angažman po tom pitanju neće nikad zamrijeti, ali da bi se poruke primile publici važno je da to sve bude i zabavno. Uostalom, najvažnija uloga muzike je da zbližava ljude.
Zato: „Živjela zabava i nek je slojevita i pametna!“
Pet bendova ili muzičara koje treba slušati?
Uf, ne mogu, jednostavno ne mogu izdvojiti samo pet, implodiraću od griže savjesti zbog onih koje bih bio primoran ispustiti s liste.
Radite, recimo, ono šta ja radim, slušajte sve i imajte svoj stav o svemu i nemojte da vam iko govori šta treba slušati.