Mondo ekipa i ove godine otputovala je na Tjentište u organizaciji OK festa koji će biti održan od 30. juna do 3. jula. Kratak siže putovanja: trodnevna adrenalinska avantura, nova poznanstva i uživanje u ljepotama prirode.
Prošlo je pet godina otkako mi je odani festivaldžija Vesna ispričala prvi put za OK fest na Tjentištu, koji afirmiše turizam, muziku i zabavu. Tada je to bio festival koji je gazio pionirske korake, sa svim velikim izazovima koje podrazumijeva takva zahtjevna organizacija.
Na prvu mi se dopala ideja da se festival dislocira u prirodu, posebno ako zbrojimo sve "nuspojave" života u gradovima. Vrlo brzo smo postali medijski prijatelji, a naša saradnja traje već petu godinu.
O Sutjesci, prašumi Perućici, katunima, raftingu na Tari smo učili iz udžbenika, ponešto i putem Gugla. Uspomene su me pred sami put vratile u osnovnu školu kada sam se sa razredom spremala na izlet na Borje. Dakle, ovu Mondo priču „putujete“ sa đakom početnikom.
SVE JE ISTO, SAMO NJEGA NEMA
Prva stanica po dolasku bila je hotel Mladost. Na recepciji visi kalendar sa Titovim likom. Kao da nas je vremenska mašina transportovala u staru Jugoslaviju.
“Gdje je lift?” pitamo šaljivo, a u istom tonu nam recepcionar odgovara: “Desno niz hodnik”.
Sobe su uredne i čiste, dovoljno komforne i ako želite pravi odmor u prirodi, ovo je odlično mjesto da kliknete oflajn na par dana. Na drugom spratu srećemo Švajcarce i Nijemce, koji su stigli prije par dana u obilazak Tjentišta. Ushićeno razmjenjuju fotografije koje su napravili u šetnji.
Hotel je već mjesecima unaprijed bukiran uoči OK festa. Ne dozvolite da vas želja za komforom savlada, jer još na portalu www.npsutjeska.info možete još pronaći kamp ili bungalove na ovoj prelijepoj lokaciji.
Već smo pisali o monumentalnom kompleksu u Dolini heroja izgrađenom u spomen na jednu od najtežih bitaka Drugog svjetskog rata, a u kojem je centriran spomenik, rad Miodraga Živkovića kakvog pamtimo iz udžbenika geografije i sa razglednica.
Da, spomenik, baš kao na fotografijama, izgleda još grandioznije i veličanstvenije kad mu se približite. Noću je osvetljen, a danju uklopljen u poseban ambijent zelenila koji ga okružuje.
Iza spomenika smješten je amfiteatar sa urezanim nazivima partizanskih divizija. Naš vodič kroz istoriju nacionalnog parka Đorđe Vuković podsjetio nas je na sve bitne detalje ove bitke i stradanja boraca, čije su glave uklesane u ovo spomen obilježje. (kada se bolje zagledate, vide se sljepoočnice i obrisi lica)
Nakon toga, uputili smo se ka Spomen Kući Muzeju, koji je djelo Ranka Radovića i ušao je u svjetske istorije arhitekture. Muzej je oslikan freskama prema likovnom konceptu Krste Hegedušića i upisan na UNESCO listu svjetske baštine.
Koliko vodimo računa o našim istorijskim zaostavštinama, govori i činjenica da u parku još čekaju na odobrenje sredstava za njegovu restauraciju. Za tu vrstu pomoći aplicirali su ispred Komisije za UNESCO BiH. Freske išarane ljudskom rukom (od sportskih do romantičnih poruka), krovovi propuštaju pod lošim vremenskim uslovima….
Da ne patetišem mnogo, restauracija je HITNO potrebna svjedoku naše istorije.
“Ovo mjesto je simbol stradanja hiljade boraca iz Drugog svjetskog rata. Nadamo se da će sredstva biti što prije biti odobrena, u suprotnom, kao što vidite, Muzej će propasti”, upozorio je Vuković.
“Da li će sloboda umijeti da pjeva, kao što su sužnji pjevali o njoj”, mislim o stihovima Branka Miljkovića koji su uklesani na zidine ovog zdanja.
Prvi dan završili smo obilnom večerom. Degustirali smo domaće specijalitete ugostitelja - od srnećeg gulaša do baklave, čekajući novi dan i novu avanturu u oazi netaknute prirode nacionalnog parka.
VITKA NA SUTJESCI
Adrenalinska bomba - ukratko je opis našeg drugog dana putešestvija po Sutjesci. Odvezli smo se do vidikovca i prašume Perućice koja je strogo čuvana površina Nacionalnog Parka Sutjeska.
U prevodu – prava vazdušna banja okružena ogromnim brojem stabala starih oko 300 godina, a neka od njih su visoka više od 50 metara. Od magle, nismo uspjeli vidjeti Skakavac, vodopad koji se nalazi u srcu prašume visok više od 70 metara.
Dominik i Anika došli su iz Minhena u posjetu ovom čudu prirode. “Informacije o parku pronašli smo na internetu, a do sada smo vidjeli prekrasne krajolike kakve rijetko možemo vidjeti na putovanjima”, rekli su nam u prolazu.
“Kakvog smo katrana unijeli u sebe”, komentarisali smo svježinu vazduha dok smo se spremali za novu planinsku avanturu ka dragulju prirode u Crnoj Gori, Trnovačkom jezeru koje se nalazi na 1.517 metara nadmorske visine.
PO ŠUMAMA I GORAMA...
Orila se pjesma u koloni koja se smjelo zaputila ka Trnovačkom jezeru. Put do jezera je baš kao i sam naziv - trnovit.
Ako se odlučite da krenete na ovo planinarenje, spremite gojzerice, kabanice (kiša je česta na ovoj ruti) naoružajte se strpljenjem i dobrom kondicijom, jer predstoji vam skoro 12 kilometara pješačenja.
Prođete li bez kiše, usput se možete diviti prekrasnom pogledu na Maglić. Jezero je tokom zime zaleđeno, ali i ljeti izgleda potpuno očaravajuće. Dočekali su nas domaćini sa vrhunskim kajmakom, izvorskom vodom i čašicom rakije.
Biznis ideja za ovu lokaciju: masaže stopala. Ima nas koji bismo sigurno iskoristili tu uslugu. Ne, nismo snimali film “Revenant”, ali s obzirom na munje i gromove koji su nas zatekli na povratku ka hotelu, falio nam je samo medo.
Apsolutni heroj i pobjednik ovog planinarenja po vrletima je naš fotoreporter Vedran Ševčuk, koji je svo vrijeme na leđima nosio opremu.
RAFTING NA TARI – NAJLJEPŠI DODIR SA PRIRODOM
Ne mogu da se pohvalim avanturističkim duhom i bukvalno sam se troumila da li da se spuštam skoro 20 kilometara čamcem niz Taru i Drinu.
Ipak, kolege su me nekako ohrabrile. Dijana, Mira, Novak, Milan, Đole i ja (Zmijugaloma tim, ali o tome nekom drugom prilikom) bili su moj rafting tim. Zapojasali smo se odgovarajućom opremom, potpisali izjave da preuzimamo odgovornost za ovaj poduhvat i poslušali uputstva skipera koji nas je pripremio za adrenalinski spust.
Priznajem da sam imala sreću da ne moram mnogo da veslam, jer su ispred mene bila dva veoma iskusna veslača. „Veslačice moja“, šaljivo smo dobacivali iz čamca.
Na raftingu je važno da slušate instrukcije skipera. Za one koje imaju strah kakav sam i sama imala, čvrsto obećavam da rafting na Tari nije opasan. Samo slušajte skipera i vodite računa o položaju u čamcu.
Najhrabriji u rafting timu okupali su se u Pivi, čija temperatura nije prelazila 10 stepeni. Od mene aplauz za kupanjac, jer toliko hrabra ovog puta nisam bila.
Rafting na Tari je najljepši dodir koji sam ja iskusila sa prirodom i preporučujem svima koji nisu probali da jedan vikend izdvoje za ovakvu pustolovinu.
Krajolici koje smo vidjeli usput su nezaboravni. U kampu Tri vodenice su nam ispričali da se kanjonom Tare godišnje spusti skoro 300.000 ljudi. Komplimenti za organizaciju i gostoprimstvo.
Ovim uzbudljivim spustom niz Taru smo završili vikend putovanje koje su nam poklonili organizatori OK festa. Njima veliko hvala u ime Mondo tima, a ako ste i vi ljubitelji prirode, muzike i dobrog društva, zapišite u kalendar makar jedan dan za posjetu OK festu.
Ne sporim da smo i na ovom putovanju podlegli čarima nove tehnologije, pravili selfije, fotografisali se na svakom ćošku i kačili sve to po društvenim mrežama, ali moj sveukupni utisak ipak staje u jedan citat:
“Ima više savršenstva u običnoj kapljici vode, nego u svim mašinama koje su izmislili ljudi”. (Albert Ajnštajn)
Konačno, najljepše stvari u životu su prirodne. Budi OK! :)
IVANA ŠIMUNDŽA, MONDO.BA