Mnogo je teorija o tome ko je izmislio pastu i kada je ona postala dio kulinarske tradiciije, moglo bi se reći da je istorija paste zamršena poput špageta u tanjiru.
Postoji više teorija o nastanku i porijeklu makarona, uključujući i onu po kojoj je Marko Polo donio pastu u Italiju, nakon povratka iz Kine 1292. godine. Ali Lejla Mankuzi odbacuje ovu teoriju tvrdeći da se sa sigurnošću može dokazati da je tjestenina postojala u zemljama zapadnog Sredozemlja još između XII i XIII vijeka.
Najvjerovatnije je da za nastanak paste Italijani, ipak, treba da zahvale Arapima, barem kada su dugi rezanci u pitanju. Sa lazanjama stvari drugačije stoje. Postoje razne teorije, od kojih je najpopularnija ona koja tvrdi da su lazanje porijeklom iz Stare Grčke i da su na jug Italije i Siciliju donijete u vrijeme grčkog osvajanja u VIII vijeku p.n.e.
Prve dugačke rezance koji se kuvaju u vodi donijeli su na Siciliju arapski osvajači u VII vijeku. Suvi, otporni na buđ i uvijek spremni da nahrane vojsku, rezanci su bili idealna hrana za duga putovanja brodovima, kojima su Arapi dolazili na Siciliju. Uskoro je Palermo, tada arapska kolonija, postao poznat po tjestenini u obliku dugih rezanaca ili "itrya", kako su ih nazivali.
U to vreme špagete su se jele bez ičega! Za sočnost današnjih jela sa pastom odgovoran je isključivo italijanski kulinarski genije, koji je tokom vremena osmislio bezbroj sosova, ali i oblika same paste.
Pasta se smatra za nacionalno jelo Napolitanaca, koji su u XVII vijeku praktično napravili gastronomsku revoluciju i počeli svoju ishranu da baziraju na makaronima. Pronalaskom mehaničke mlatilice za tijesto, a zatim i prese lokalna proizvodnja je pojednostavljena i vrtoglavo uvećana, shodno tome što su cijene pale, makarone su postale pristupačne siromašnim gradskim slojevima.
Brojne porodične fabrike tjestenine brzo su nikle u Napuljskom kraljevstvu, a tu se posebno isticao Granjano, mjesto sa pogodnom klimom i 30 vodenica u blizini. Prva velika fabrika testenina osnovana je upravo u Granjanu 1789. godine.
Jednako brzo sa brojem fabrika, širio se i asortiman formi testenine, a bilo ih je više od 150. Inspirisani najrazličitijim stvarima proizvođači su se utrkivali u pravljenju novih tipova testenine. Imena su im davali po predmetima za svakodnevnu upotrebu (prstenovi, krstići, trake, kvadratići..), dijelovima tijela (jezik, kosa, uho, lakat, uvojci, oči), biljnim i životinjskim svijetom (puževi, leptiri, zrna bibera, školjke, dagnje, celer, ruzmarin, semenke jabuke) ili odećom (rukavi, masne rukavice).
Sve do XIX vijeka makarone su se jele samo sa rendanim sirom i malo bibera, a onda i sa crvenim sosom od paradajza.
Ostalo je istorija. I uživanje...
Današnju planetarnu popularnost tjestenine duguju italijanskoj emigraciji u Americi. Italijani, koji su masovno došli u Ameriku oko 1900. godine, donijeli su sa sobom i popularne recepte za špagete kakve se danas jedu u cijelom svijetu.
(MONDO)