Političari su ljudi koji prave politanke

Oni "upijaju" sve što odrasli kažu i, dajući tome sopstvenu interpretaciju, imaju definiciju za sve - za njih su političari "ljudi koji prave politanke", skupština je predstava, a da bi postao političar "ne treba ići ni u jednu školu".

Psiholog u jednoj beogradskoj osnovnoj školi Vesna Janjević Popović rekla je Tanjugu da djeca definišu pojmove, iako ne znaju šta znače, ako ih podsjećaju na nešto, a mnogi dječji "biseri" zabilježeni su u emisiji "Kefalica".

Shodno tome, komunizam je za njih "pusto ostrvo za neplivače", nešto "samo za odrasle", od "čega djecu boli stomak"...

"Djeca su izložena mnogim informacijama koje njihov trenutni nivo intelektualnog razvoja ne može da obradi, jer nisu zrela za neka znanja i zato ona na drugačiji, ponekad smiješan način razumiju pojedine pojmove", objašnjava Janjević Popović i dodaje da "dijete ni ne može razumeti šta je parlament, kada se taj termin prvi put pominje tek u knjizi iz istorije u petom, šestom razredu".

Na pitanje šta je skupština, najmlađi su odgovorili da je "to kad se neko udaje", "kad neko po cijeli dan radi samo da brzo završi", "kad nekog pitaju da li će da dođe, a on kaže - doći ću, nemam druge obaveze", "tu se ljudi dogovaraju šta će da poskupi i kolike će da budu plate".

Na podpitanje kako se biraju ljudi za parlament, jedno dijete je odgovorilo - "po dobroti".

U skupštini se, kažu djeca, zarađuju pare, priča telefonom, dogovora šta će čije da bude i ko će da bude glavni, a predsjednik je "čovjek koji ide prvi, a ostali za njim".

Najmlađi mišljenje o svijetu oko sebe izgrađuju na osnovu prirodnog razvoja i kroz uticaj okoline. Starije doživljavaju kao ljude od povjerenja, bliske osobe koje brinu o njima, pa zato "upijaju" sve što oni kažu dajući pojmovima sopstvenu interpretaciju, jer ih ne razumiju u pravom značenju, naglasila je Janjević Popović.

Odgovore kao što su "čovjek koji je na vlasti se zove lopov, ne znam kako se stvarno zove i kako mu je pravo ime, ali se zove lopov", "politika je nešto što se stalno svađa", "Slobodana Miloševića su odveli, jer je tukao policiju ", najmlađi su, najvjerovatnije, čuli u svojoj najbližoj okolini, od roditelja i drugih članova porodice, dodala je priholog.

Vlast je za mališane "sumnjiva", a doživljavaju je i kao "nešto što neko radi, a neko drugi ne može ništa tome što on radi", i kao "mogućnost da se uzme nešto i bude mnogo srećan".

Djeca vrijednosne stavove o tome šta je dobro i loše uče u porodici i na taj način dolaze i do prvih saznanja o politici. Porodica nešto prenosi namjerno, nešto slučajno, ali svakako utiče na najmlađe, posebno ako su reakcije starijih dramatične, jer ih onda djeca doživljavaju kao interesantnije, naglasila je Janjević Popović.

"Često se događa da porodica svoje političke stavove prenosi na svoju djecu, a da li će to prenošenje biti jednoznačno zavisi od toga kako se dijete razvija. Neka djeca će postati buntovni odrasli, a neka će postati pasivni i poslušni odrasli", rekla je ona.

Djeca kažu i da "politika može da bude jedna prodavnica" i "neke novine ili slikovnice i tu se onda nešto piše o tome". Političare vide kao drugačije od običnih ljudi i kao ljude koji "čudno pričaju da bi drugi mislili da su jako pametni".

Njihov posao je da "zarađuju pare, da pričaju kada će padati kiša ili neće", a njihovi odnosi su takvi da "neko voli nekog, drugi vole nekog i onda oni pričaju tako za nekog, a nikad ne mogu da se dogovore šta će da se desi, neko to neće, neko to hoće, pa se posvađaju".

Djeca "upijaju" puno stvari iz svoje okoline, pa tako i političkih stavova, jer su im stalno izložena, a, prema riječima dječjeg psihologa, ona slušaju više od 90 odsto vijesti, pa ne čudi što se poslije toga u vrtiću igraju skupštine.

"Mi ne primjećujemo da djeca sjede u prostoriji sa uključenim televizorom i slušaju ga, a pošto su mala, ne mogu da izaberu koje će signale pratiti, a koje neće. Zato na početku prate sve signale koji stižu iz okruženja", objasnila je Janjević Popović.

I dok odrasli mogu da se "isključe" kada im je uključen televizor i da ne slušaju šta je na programu, djeca slušaju sve - i ono što ih interesuje i što ih ne interesuje, ako se nalaze u istoj sobi.

(Tanjug)