Kravlje mlijeko je namirnica koja najčešće izaziva alergije kod djece mlađe od pet godina i čini oko polovine svih alergija na hranu kod djece mlađe od jedne godine.
Većina djece preraste ovu alergiju, ali kada se to ne desi ni nakon polaska u školu, život djeteta, ali i roditelja može da bude mnogo komplikovaniji.
S ovim problemom se suočila i naša sagovornica, Radmila Glišić iz Banjaluke, nedugo nakon rođenja njene djevojčice Saše.
“Saši je alergija na hranu otkrivena dosta rano. Već sa mjesec i po dana ispoljavala je prve znakove alergije na kravlje mlijeko, imala je probleme s probavom, upornu dijareju. Inače, dojila sam je, ali sam ja konzumirala mnogo mliječnih proizvoda. Kad je dijete prvi put probalo jogurt, odmah se pokazala koprivnjača. Kad bi pojela neku gotovu kašicu sa mlijekom, odmah se javljalo povraćanje. Prvi alergo-test smo uradili tek sa 14 mjeseci (jer nisu pouzdani kod malih beba). Potvrđena je alergija na kravlje mlijeko i to 5. razred od šest mogućih”, kaže Radmila za MONDO.
U početku, Sašini roditelji su vjerovali da će ovo stanje proći samo od sebe i u Savjetovalištu o prehrani na UKC RS im je rečeno da budu strpljivi i da dijete bude na eliminacijskoj dijeti.
“Savjetovali su nam koju specijalizovanu formulu da kupimo (obična sojina, kokosova i slična mlijeka iz marketa jednostavno nisu dovoljno nutritivna za djecu). Naravno, tu formulu kupujemo sami, ne ide na recept, za razliku od susjednih zemalja, a košta tri puta vise nego obična formula za bebe”, ističe.
Većina alergija na hranu se preraste u ranom djetinjstvu, obično do treće godine, ali Saša nije prerasla alergiju na proteine kravljeg mlijeka, iako sada ima skoro šest godina.
“Alergija nije isto što i intolerancija, jer ona može biti potencijalno i smrtno opasna. To znači da ona ne smije da jede ništa što sadrži mlijeko, kao ni mnoštvo gotovih proizvoda, slatkiša, pašteta, hrenovki i slično. Osim toga je skroz zdrava djevojčica koja se normalno razvija. Njoj se alergija pokazuje na koži, odnosno ima kontaktnu koprivnjaču na mjestu dodira, ako dotakne nešto mliječno ili ako je na primjer, ja poljubim, a pila sam kafu s mlijekom. Šta bi bilo da pojede veću količinu, iskreno, ne znamo, jer nismo nikad došli u tu situaciju. Jednom se u restoranu desilo da je greškom pojela jelo koje nije bilo adekvatno obilježeno u jelovniku i odmah su joj otekli očni kapci i usne. Potrajalo je nekoliko dana dok se nije vratilo u normalu”, dodaje naša sagovornica.
Ona ističe da kod nas nije praksa da se nudi “epi-pen”, nego ukoliko dođe do burnije reakcije, ide se na Hitnu, gdje se djetetu daje neki antihistamin u injekcijama.
"Kada dijete ima alergiju na hranu, dosta je zahtjevno jesti izvan kuće. U restoranima jelovnici nisu adekvatno obilježeni, nisu naznačeni svi alergeni, što bi moralo da bude standard. Konobari nisu obučeni, nemaju osjećaja koliko alergije na hranu mogu biti opasne, često kolutaju očima kad se raspitujete za sastav jela. Slično je i sa samim kuvarima", kaže Radmila.
Dodaje da su proslave rođendana jedan od većih izazova s kojima se suočavaju.
"Bilo je situacija da se moja ćerka osjećala izolovanom, pa smo naučili da nosimo parče torte napravljene bez mlijeka, kad idemo na dječje žurke. Srećom, ona je jako disciplinovana i nikad ne uzima ništa dok se ne raspita kod nas da li smije", dodaje.
Osim za dijete, ovo stanje je veliki izazov i za roditelje.
"Ja, naravno, moram pažljivo da čitam sve deklaracije na proizvodima koje kupujem, do detalja. Sreća što govorim strane jezike, jer često na našem jeziku deklaracija nije adekvatno prevedena ili nije uopšte, na primjer na kozmetičkim preparatima".
A šta kada mama i tata nisu u blizini?
"U vrtiću, Saša ima prilagođen jelovnik, što znači da obično izbace mliječnu komponentu iz jela. Ipak, to nije uvijek moguće. Zato se dovijam kako znam i umijem. Po pravilu, nikakva hrana ne smije da se unosi u vrtić spolja, ali povremeno nemam izbora, pa joj ubacim u torbu neki gotov keks ili nešto slično, sa deklaracijom i rokom trajanja, za užinu. Mnoge majke prećutno pakuju u torbe napravljene obroke za svoju alergičnu djecu, a pri tom plaćaju punu cijenu vrtića, što zaista nije u redu", kaže Radmila.
Šta bi djeci, ali i roditeljima koji se bore s ovim problemom olakšalo život?
“U Republici Srpskoj ne postoji nikakva formalna, a koliko znam ni neformalna grupa ili organizacija koja se bavi pitanjima atopičara i alergičara. Bilo bi dobro kad bismo se organizovali, pa zajedno tražili rješenje.
Na primjer, mnogo bi nam značilo da nam Fond zdravstvenog osiguranja refundira dio troškova za specijalizovane formule za dojenčad, kao što to slučaj u Srbiji i Hrvatskoj. Zatim, da se uvede standard da svi jelovnici u restoranima moraju imati tačno nabrojane sastojke jela, kao i da sva djeca sa alergijama na hranu imaju obezbijeđen zamjenski obrok u vrtiću. Mnogo bi nam pomoglo i da se ugostiteljsko osoblje upozna sa opasnostima alergija na hranu, ali i vaspitači i osoblje u vrtićima i školama”, zaključuje naša sagovornica.
(MONDO)