Koliko ugljen-dioksida ti proizvodiš?

Na stolu porodice Kording od nedavno stoji bokal sa vodom iz česme umjesto mineralne vode u plastičnim bocama koja se dovozi sa udaljenosti od nekoliko stotina kilometara. Sinovi piju vodu sa česme, ni za oca Kaja to nije problem. Jedino je majka Gabi sumnjičava i kaže da se stalno piše o zagađenosti vode iz vodovoda. S druge strane, uvijek osjeća grižu savjesti kada baca desetine plastičnih flaša.

Sonja Panenbeker, savjetnica u Centru za potrošače, je drugi put u posjeti ovoj kelnskoj porodici. Prvi put je prošetala kroz kuću, pregledala osvjetljenje, elektrouređaje i grijanje. Kordingovi su "klima domaćinstvo", jedno od oko 90 u Kelnu i na taj način učestvuju u projektu "Klima u svakodnevici". Pristali su da šest mjeseci do detalja preispituju ponašanje i da ga mijenjaju kako bi najmanje štetili klimi, piše "Dojče vele".

Kao "klima domaćinstva" izabrana su ona u kojima žive ljudi različite starosti, obrazovanja, prihoda, sa djecom ili bez. Četvrtina učesnika u projektu su useljenici. Neki su se oduvijek zanimali za ekološke teme, drugi do sada za tako nešto nisu marili. Centar za potrošače Sjeverne Rajne Vestfalije pomaže im sada da promijene ponašanje.

Cilj projekta, koji prate i jedan frankfurtski Institut i Univerzitet iz Graca, a podržava ga Ministarstvo za obrazovanje i istraživanja, jeste da se analizira uticaj ponašanja običnih građana na klimu i da se ono mijenja na bolje, naravno.

Samo ako što više ljudi bude nastojalo da što više smanji emisiju ugljen-dioksida moguće je dugoročno ostvariti postavljene ciljeve, smatraju autori projekta. To je u skladu sa poslovicom "zrno po zrno….".

Naime, kada bi svako njemačko domaćinstvo godišnje uštedilo samo tonu ugljen-dioksida u atmosferu bi tokom godine stiglo 40 miliona tona manje. Cilj eksperimenta u Kelnu je mnogo ambiciozniji - svako domaćinstvo trebalo bi za četvrtinu da smanji doprinos emisiji ugljen-dioksida.

U prosjeku, svaki građanin Njemačke godišnje "proizvede" 11 tona ugljen-dioksida (CO2), polovinu domaćinstva. Da bi se dugoročno smanjila potrošnja energije i emisija CO2 nije potrebno samo bolje izolovati kuće i preći u električni automobil.

Sitnice u svakodnevnom životu su, takođe, značajne: prilikom kuvanja poklopiti sud, koristiti i ostatak toplote kada se ploča isključi, češće se voziti biciklom, jesti manje mesa…

"Manje nam je stalo do tehničkih mjera", kaže Frank Vaskov, rukovodilac istraživanja i dodaje: "Ako se promijeni način grijanja to je jednokratna odluka. Ali, novo grijanje nema mnogo smisla ako i dalje pogrešno vjetrim ili pogrešno grijem. Potrebna je promjena ponašanja i nastojimo da utvrdimo kako motivisati ljude da se drugačije ponašaju i šta su prepreke - zašto ljudi neke stvari neće".

Kod Kordingovih je u pitanju prevoz. Porodica živi na preuređenom seoskom imanju, iza bašte su polja. Djeca u školu ili na sport idu biciklom ili autobusom. Gabi Kording često ide na posao ili u kupovinu u okolini biciklom. Međutim, otac Kaj vozi se autom u firmu u centru Kelna, jer bi u protivnom ujutro morao da ustane mnogo ranije. Ipak, pokušaće: "Subotom moram da radim, ali ne tako rano kao radnim danom. Tada bih mogao da se vozim biciklom i da vidim kako to funkcioniše. Ako je u redu, možda bih mogao da se vozim biciklom i preko nedjelje".

Bračni par ima dva automobila. Novi ne planiraju, iako stari Mercedes u gradskoj vožnji troši deset litara na sto kilometara. Kordingovi su spremni da kada god je to moguće ostave auto na parkingu, ali ne i kada je riječ o omiljenim hobijima. Članovi porodice su članovi sportskih ekipa i često kilometrima putuju na takmičenja. Na odmoru kampuju i jedre, i tu je neophodan automobil. Ali, da ne bi VW bus vozili poluprazan na takmičenje povezu i drugu djecu.

A Ezlem Mani uopšte nema auto, kao ni polovina kelnskih "klima domaćinstava". Za nekog ko živi u velikom gradu to je u međuvremenu postalo prilično normalno - parking je skup, biciklom se stiže brže, mreža javnog saobraćaja je dobra.

Mani sa savjetnicom Handan Anapa provjerava ček-listu. Ali, šta je ovo? U njenoj kući je neprestano uključen kompjuter. Zato je važno da se prebaci na štedljivi modus rada ili da se isključi, jer Mani ne sjedi neprestano ispred kompjutera.

Cilj eksperimenta u Kelnu jeste da se emisija ugljendioksida smanji za četvrtinu na tri polja - u potrošnji energije, ishrani i prevozu. Nisu postavljeni nikakvi konkretni ciljevi za pojedine učesnike, jer su razlike suviše velike.

Ko pređe na eko struju automatski štedi polovinu emisije CO2. Prepoloviti porciju mesa mnogo je teže. Rukovodilac projekta Vaskov kaže: "Naši saradnici već su utvrdili da mnogi razmišljaju o zaštiti klime i uštedama, ali ono što nedostaje jeste neko ili nešto da ih podstakne da to i učine".

Projekat "Klima u svakodnevici" trebalo bi da predstavlja upravo taj podsticaj.

(MONDO)