Djecu morate pustiti da odrastu

Izjednačavanje ljubavi sa pokazivanjem brige i zabrinutosti veoma je opasno jer na taj način djeci psihološki zabranjujete da odrastu.

Tokom nekoliko godina poslije rođenja dijete je potpuno bespomoćno, tako da ga majka okružuje svojom brigom i pažnjom. Pretpostavljajući šta je sa djetetom koje ne umije da govori - "čitajući mu misli" - ona uspijeva da mu zadovolji potrebe i stimuliše razvoj.

Majka i malo dijete su u psihološkoj simbiozi jer majka funkcioniše kao da je dijete dio nje. A kada dijete počne da odrasta, da razumije svijet, ova simbioza polako labavi kako bi došlo do konačnog cilja - odrastanja djeteta. Jedan od načina da roditelji nesvjesno sabotiraju odrastanje jeste da nastave da brinu za dijete ili odraslu osobu onda kada to nije potrebno, piše "Politika".

Svakako da roditelji treba da brinu o djeci onda kada djeca nisu sposobna da brinu sama o sebi. Cilj svakog dobrog roditelja je da pripremi dijete za samostalan život u ljudskom društvu, tako da treba da ga postepeno uči da samo brine o sebi. A kada neko postane sposoban da brine sam o sebi on je odrastao jer može da bude samostalan. To neki roditelji doživljavaju kao da više nisu potrebni. I umjesto da prestanu da brinu o odraslom djetetu koje dobro brine samo o sebi, i da ga vole bez brige i zabrinutosti, oni nastavljaju da izražavaju zabrinutost za svoje odraslo dijete. Čak i onda kada je ono u dvadesetim, tridesetim, pa čak i četrdesetim godinama. Majke izgovaraju: dok sam živa ti ćeš biti moje dijete. I zato ona, na primjer, "ne može" da zaspi sve dok joj se tridesetogodišnja kćerka, koja je subotom izašla u provod, ne javi telefonom da je sigurno stigla kući, pa makar i u tri sata noću.

Ako kćerka nije naučila da brine sama o sebi, nikakva majčina briga je ne može zaštititi od bilo kakve nevolje. Njena briga nema pozitivnu funkciju osim da potvrdi odnos ljubavi. Majka vjeruje: kada ne bih brinula, bila bih ravnodušna, a to je negacija ljubavi i dokaz da sam loša majka.

Ne samo da nije pozitivno, već je izjednačavanje ljubavi sa pokazivanjem brige i zabrinutosti veoma negativno. Na taj način roditelji psihološki zabranjuju djeci da odrastu. Stalno poručuju da su oni ti koji su odgovorni za svoju odraslu djecu, a da su djeca ta koja su neodgovorna. Nepotrebno zabrinuti roditelji neprestano šalju dvije toksične psihološke poruke. Prva je da je njihovo dijete nesposobno, a druga je da je ovaj svijet veoma opasno mjesto. Iako neka "djeca" prepoznaju negativnost ovakvih poruka tako da veoma burno protestuju, većina ih u većoj ili manjoj mjeri prihvata. A kada ih prihvati, dolazi do sindroma prezaštićenog djeteta čije su glavne osobine pasivnost zbog ubijeđenosti u sopstvenu nesposobnost i strah od spoljašnjeg svijeta. I zato roditelji koji pretjerano brinu ne treba da su na to ponosni.

(MONDO)