Čovjeka je evolucija pripremila na periode gladovanja. U stanju je da dva, pa čak i tri mjeseca preživi bez hrane, uz pretpostavku, da je zdrav.
"Gladovanje nije bolest, već tjelesna sposobnost", objašnjava Joahim Gardeman, profesor antrobiologije i humanitarne pomoći sa Visoke stručne škole u Minsteru.
Sredinom 40-ih godina američki naučnik Ansel Kejs istraživao je kako glad utiče na čovjekov organizam. Eksperiment je izveden sa 36 ispitanika, koji su tri mjeseca u organizam unosili polovinu od uobičajenog unosa kalorija.
U naredna tri mjeseca Kejs je uz pomoć različitih dijeta ispitanike vratio na početnu težinu.
Pored gubitka tjelesne mase, među ispitanicima su se javile i psihičke promjene. Mnogi muškarci postali su apatični, povukli su se u sebe. Glad je okupirala sve njihove misli tako da su učesnici u eksperimentu počeli da razmišljaju samo o stvarima vezanim za hranu. Neki su čak sanjali da jedu ljude. Istovremeno, njihov sluh i njuh su se izoštrili.
Veliku ulogu u tome šta se u ljudskom organizmu dešava prilikom gladovanja, ima centar za glad smješten u dijelu mozga nazvanom hipotalamus. Taj centar se aktivira čim nivo šećera u krvi padne. Kao prvu mjeru opreza hipotalamus, šalje poruku nadbubrežnoj žlijezdi da aktivira hormon stresa ili adrenalin kako bi čovjek mogao da mobiliše sve svoje snage i pođe u nabavku hrane.
Ako i dalje ostane bez hrane, mozak prelazi na plan B. Da bi mozak funkcionisao potrebna mu je glukoza, dakle šećer. To otprilike izgleda ovako: Bez insulina šećer ne može da dospije u mišiće tako da mozak "stopira" njegov dotok. Rezultat je taj da mišići ostaju "prazni". "Naime, mozak aktivira metabolizam na način da može dalje da funkcioniše", izjavio je Gardeman za njemački državni radio "Dojče vele".
Kad je organizam podvrgnut gladi, svaki organ se "prepolovi na pola", sve dok ne nastupi smrt. Sa mozgom je nešto drugačije: on se smanji za maksimalno dva do četiri odsto.
Ako čovjek gladuje i dalje, tijelo počinje da troši bjelančevine kao izvor energije što, takođe, loše utiče na mišiće pošto se oni velikim djelom sastoje od bjelančevina. Naime, tijelo može da proizvede šećer i iz aminokiselina tj. ostataka bjelančevina i zato aminokiseline iz mišića pretvara u šećer.
Nakon osam do 10 dana tijelo je svoj metabolizam naviklo na manju količinu energije: puls, krvni pritisak i tjelesna temperatura smanjuju se na minimum - ista stvar je i sa životinjama za vrijeme zimskog sna.
"Kod smanjenog unosa hrane to je najbolje što je moguće učiniti", naglašava Gardeman. Osim toga, organizam crpi masnoće pretvarajući masne kiseline u tzv. ketonska tijela, koja su, pored šećera, važan izvor energije, ključna za preživljavanje u periodima gladovanja.
Ako se gladovanje nastavi, pojavljuje se sve više posljedica: koža pati, imuni sistem slabi, upale se šire. Mozak polako počinje da crpi energiju iz srčanog mišića i ostalih za opstanak ključnih organa, jer se i oni velikim djelom sastoje od bjelančevina.
Nakon nekog vremena čovjek postaje kost i koža, a u većini slučajeva prvo prestane da radi srce, kaže Gardeman.
Čovjek može da gladuje najviše tri mjeseca ukoliko se metabolizam promijeni, u suprotnom kroz nekoliko nedjelja nastupa smrt.
(Tanjug/MONDO)