Do većine saobraćajnih nesreća dolazi ljudskom greškom. Zato istraživači "Dajmlera" pokušavaju da njihovi automobili "progledaju"
Kada dijete na ulici izleti pred auto, vozač se prvo uplaši, pa tek onda reaguje. Da ta sekunda prilikom vožnje u gradu brzinom od 50 kilometara na čas nije "potrošena" na šok, vozač bi mogao da se zaustaviti 50 metara ranije. A ta razdaljina nekad znači život ili smrt. Zato se Uve Franke, vođa "Dajmlerovog" istraživačkog tima pod nazivom "Razumijevanje slika" u Štutgartu, još od 1996. bavi razvojem inteligentnih "sistema za asistiranje prilikom vožnje", prenosi "Dojče vele".
"Kada bi vam uspjelo da reagujete samo pola sekunde ranije i auto bi se zaustavio sedam metara ranije", kaže Franke. Njegov tim automobilima je omogućio trodimenzionalan vid. Opasnosti se prepoznaju za 200 milisekundi. "Važno je da automobilu damo dva oka, koja mogu da gledaju kao ljudske oči, da osjećaju dubinu i doživljavaju razdaljinu", objašnjava istraživač iz Štutgarta.
Dva oka kamere još nisu dovoljna da bi se prepoznala i procijenila opasnost. Pored trodimenzionalnog vida, auto mora da zna i gdje se nešto kreće. Zato automobilski računar prati kretanje piksela koji bilježe dvije kamere. Štutgartski istraživači su projektu dali naziv "6D vizija", to jest šestodimenzionalni vid. "Naziv 6D izvodimo iz toga što ne samo da mjerimo mjesto svakog piksela, već i njihovo kretanje što dodaje još tri dimenzije. Tako dolazimo do sume od šest dimenzija", kaže Franke.
Računar procjenjuje šestodimenzionalne slike i prosleđuje odgovarajuće naredbe za vožnju ili kočenje. Računar uopšte ne mora da prepozna automobil ili pješaka kao cjelinu. Dovoljno mu je da prepozna jednu tačku, koja mu dolazi u susret i sa kojom bi mogao da se sudari.
Na osnovu mnoštva piksela u pokretu, računar može da prepozna da li se radi o automobilu, približava li mu se pješak ili eventualno dolijeće lopta. U zavisnosti od opasnosti koja se približava, izdaje se komanda sistemu za asistiranje pri vožnji: vozilo skreće, koči ili jednostavno nastavlja da vozi dalje. S obzirom na to da kamere, dok je magla ili dok pada kiša, imaju iste probleme kao i ljudi, naučnici žele da im ugrade dodatne senzore, kao na primjer radar.
Za Frankea, razvoj inteligentnog "asistenta prilikom vožnje" ni iz daleka nije okončan. Aktuelni prototip pokriva samo perspektivu, ugao od 50 stepeni: "Cilj nam je da prepoznaje raskrsnice, gdje nam je potrebna perspektiva od 180 stepeni. Želimo da vidimo i šta se iza nas dešava. Moramo mnogo bolje razumjeti učesnike u saobraćaju, da recimo vozač bicikla okreće glavu ili lijevom rukom signalizira da želi da skrene. Želimo i da zaključuje, hoće li pješak ići ili stati. Šta će uraditi učesnik u saobraćaju? To je veliki izazov za budućnost."
Ali ni tada razvoj nije okončan. Pored očiju-kamera i radara, u budućnosti bi automobili mogli da međusobno komuniciraju. Frankeov san izgleda ovako: "Jednog dana, kada vam nije do vožnje, ključ predate automobilu, i govornim komandama, vozite se tamo gdje želite. Riječ je dakle o potpuno automatskoj vožnji."
(MONDO)