Snijeg, bljuzgavica, hladnoća - u takvim uslovima malo ko se osjeća prijatno. Neki bi zimu prespavali kao što to čine medvjedi. Da li je to moguće?
Medvjedi mogu i do sedam mjeseci da provedu sklupčani u snu, sniženog pulsa, hraneći se rezervama masti nakupljenim tokom leta, bez obavljanja fizioloških potreba.
Kada bi čovjek proveo toliko vremena spavajući, mišići bi mu na kraju postali mlitavi i nemoćni. Tako je, na primjer, sa pacijentima kojima se poslije dugog vremena skine gips. Osim toga, čovjeka bi napao i dekubitus - hematomi koji se stvaraju uslijed dugog ležanja i pritiska na ista mjesta na tijelu.
Čovjek bi i unutrašnje trovanje, jer tijelo, vareći proteine, proizvodi amonijak i bikarbonate koje jetra pretvara u mokraću i koji se preko bubrega izlučuju iz tijela. Ako ne bi mogli da prođu kroz takvu transformaciju, morali bi da se nagomilaju u krvi i prije svega bi amonijak doveo do trovanja. Osim toga, čovjek bi dehidrirao kada toliko dugo ne bi pio tečnost.
Međutim, medvjedi su, kada se probude iz zimskog sna, u dobroj formi: niti su trovani niti su dehidrirali, a sačuvano im je 90 odsto mišićne mase. Izgubili su samo mast unijetu u organizam tokom leta i jeseni.
To im uspijeva promjenom metabolizma i prebacivanjem na vrlo efikasan sistem reciklaže. Kod medvjeda, amonijak se za vrijeme zimskog sna ne izlučuje urinom. Jetra urin ni ne sprovodi u bubrege, već direktno u krv. Tamo se on pretvara u pljuvačku, koju medvjed ponovo guta, da bi je bakterije u želucu ponovo razdvojile na amonijak i bikarbonat.
Do dehidracije kod medvjeda ne dolazi jer bubrezi zaustavljaju svoju proizvodnju, ali i tako što medvjed spava sklupčan i diše u svoje krzno. Pri tome najveći dio vlage iz njegovog daha ostane u krznu, pa je on odatle ponovo udiše. Dodatne potrebe za vodom zadovoljava iz rezervi masti.
Impuls za zimski san medvjedu daje specijalan hormon zvani HIT (Hibernation Induction Trigger). HIT dovodi i do snižavanja frekvencije pulsa na polovinu ljetnih vrijednosti. Osim toga, taj hormon smanjuje i apetit i tjelesnu temperaturu.
Medvjed u zimskom snu ne diše duboko, tako da ne može da izdahne mnogo ugljen-dioksida. Zato njegova krv - zbog promjene pH-vrijednosti - postaje kiselija. Masno tkivo, čiji je zadatak da oksidacijom masnih kiselina proizvodi toplotu, takođe smanjuje svoju aktivnost.
Osim toga, pH-vrijednost utiče i na funkciju takozvanih fosfofruktokinaza - PFK. To su enzimi koji upravljaju razgradnjom odeređenih ugljenih hidrata u krvi. Kada pH-vrijednost u zimskom snu padne, razgrađuju se i ti enzimi, koji, opet, upravljaju drhtanjem. Kada se medvjed probudi iz zimskog sna, povećava se intenzitet disanja. On izdiše više ugljen-dioksida, pH-vrijednost krvi se povećava, a sa njima i PFK. To dovodi do drhtanja, a ono zagrijeva tijelo. Za dobrih sat vremena, medvjed poslije buđenja postiže "radnu" temperaturu.
Specifičnosti medvjeđeg metabolizma vrlo interesuju i naučnike. Njih naročito zanimaju mehanizmi koji sprečavaju razgradnju proteina i, samim tim, mišićnih ćelija. Izgleda da su medvjedi otporni i na osteoporozu, razgradnju kostiju. Za vrijeme zimskog sna, njihova koštana supstanca se obnavlja.
Otkriće HIT-hormona navelo je naučnike na ideju da ih upotrebe i u medicini. Tako se oni danas nadaju da bi organi za transplantaciju mogli da traju duže ukoliko se prije transporta tretiraju takvim hormonima, piše "Dojče vele".
I intenzivna njega bi mogla imati koristi od medvjeđeg metabolizma. Tako bi, na primjer, teško povrijeđeni mogli da se prebace u stanje vještačkog zimskog sna kako bi usporili funkcije krvotoka. Osim toga, agencije za svemirske letove ESA i NASA razmišljaju o mogućnosti da se astronauti na dugim svemirskim putovanjima prebace u neku vrstu zimskog sna. To, doduše, još nije oprobano u praksi.
(MONDO)