Realnost je da veliki broj roditelja primjenjuje neke blaže oblike tjelesnog kažnjavanja djece. Da li je u redu da klinci ponekad dobiju po turu?
Zakonska zabrana fizičkog kažnjavanja djece, pored dobre namjere da štiti dječije dostojanstvo, u javnosti izaziva brojne polemike, a pred zakonodavca postavlja nedoumice - počev od svrhe propisivanja zabrane do cjelishodnosti inkriminacije i sankcija za batinanje djece.
Ukoliko bi se baš svaki vaspitni udarac "po turu" shvatio kao krivično djelo, onda bi većina porodica imala kriminalca u kući, a djeci bi prijetilo završavanje u tuđem domu ili domu za nezbrinutu djecu, upozorio je u izjavi za Tanjug profesor Pravnog fakulteta u Beogradu Milan Škulić.
Izričita zabrana batinanja djece za sad je bez bilo kakvih propisanih sankcija predviđena Nacrtom zakona o pravima djeteta, kao i Prednacrtom Građanskog zakonika Srbije.
Nadležni organi za brigu o dječijim pravima navode da obaveza zabrane fizičkog kažnjavanja djeteta, prije svega, proizlazi iz obaveze Srbije preuzete ratifikovanjem Konvencije UN o pravima djeteta, koja izričito predviđa da je svaka država potpisnica dužna da preduzme sve mjere da zaštiti dijete od svih oblika fizičkog nasilja.
Škulić smatra da se nijedna odredba Konvencije o pravima djeteta ne može tako široko tumačiti kao što je to učinio naš zakonodavac. On je istakao da djecu treba štititi na sve raspoložive načina, pa i zakonima, i ukazao da mnogi savremeni pravni sistemi ne odobravaju tjelesno kažnjavanje djece, oni u tom pogledu ispoljavaju izvjesnu mjeru nužne tolerancije.
"Nije sporno da postoje različiti roditeljski 'vaspitni stilovi'. Naš narod poznaje jednu prilično nesimpatičnu poslovicu po kojoj je 'batina izašla iz raja' i, iako o tome ne postoje egzaktna istraživanja, popriličan broj roditelja u praksi postupa po toj poslovici", naveo je on.
Škulić je istakao da se pred zakonodavcem nalaze pitanja - da li sve takve roditelje pretvoriti u kriminalce propisivanjem nekog novog krivičnog djela, kojim bi se inkriminisalo svako tjelesno kažnjavanje djece, uključujući i odgovarajuće "prevaspitno djelovanje roditelja".
"Ako bi roditelj u Srbiji svom djetetu nanio tjelesnu povredu, on bi time i sada, bez bilo kakve nove inkriminacije, učinio određeno krivično djelo. Zavisno od stepena i težine povrede i drugih relevantnih okolnosti, radilo bi se ili o nekom krivičnom dijelu protiv života i tijela ili o nasilju u porodici", ukazao je Škilić.
Činjenica da je roditelj učinio krivično djelo prema svom djetetu mogla bi biti i osnov da on bude lišen roditeljskog prava, dodao je on.
Ostalo je jedino, naveo je on, da se zabrani "svako tjelesno kažnjavanje djece od strane roditelja, pa i ono koje ne proizvodi relevantne tjelesne povrede, tako što bi se propisalo da ako roditelj primjeni prema djetetu bilo kakvu tjelesnu kaznu - samim tim čini krivično djelo".
Prema njegovim riječima, takva rješenja postoje u nekim skandinavskim državama, dok većina evropskih država ima slična zakonska rješenja kao kod nas, mada mnoge napredne pravne države, poput Njemačke, u svom zakonodavstvu nemaju krivično djelo nasilja u porodici.
Iako mnogi savremeni pravni sistemi ne odobravaju tjelesno kažnjavanje djece, oni u tom pogledu ispoljavaju izvjesnu mjeru nužne tolerancije, pa tako ako roditelj "ne pretjera" udarcima po stražnjici, ili u vučenju za uši - ne čini krivično djelo, ukazao je Škulić.
U tom je pogledu veoma važan i dominantan nacionalni mentalitet, pa se tako, na primjer, u skandinavskim državama relativno često događalo da za takva krivična djela odgovaraju "gastarbajteri", nenaviknuti na "nov svijet" i njegova pravila.
Događalo se da im se djeca oduzimaju i smještaju u druge porodice, što je po pravilu bilo veoma traumatično ne samo za roditelje već i za tu djecu, upozorio je Škulić.
Teško je i zamisliti da bi neko dijete, pa makar dobijalo i batine, bilo zadovoljno da se nađe u drugoj porodici ili u nekakvom domu. Takvo dijete vjerovatno ne bi bilo srećno ni da njegov "grešni" roditelj dopadne zatvora, smatra profesor.
On je kazao da ne treba zaboraviti da je krivično gonjenje, a naročito krivično sankcionisanje, često skopčano i s gubitkom posla, što dovodi u pitanje izdržavanje baš tog djeteta, koje država tako energično "štiti".
Nije u redu da se tjelesno kažnjavaju ni domaće životinje, a kamoli djeca, ali realnost je da veliki broj roditelja primjenjuje neke relativno blage oblike tjelesnog kažnjavanja svoje djece, a da to i sama djeca prihvataju kao dio određenih porodičnih "pravila igre", smatra Škulić.
Krivično zakonodavstvo, prema njegovom mišljenju, ne može da stvori savršenu porodicu, a olakim uplitanjem zakonodavstva u rješavanje porodičnih odnosa mogu se proizvesti ozbiljni kontraefekti, prema izreci - "put do pakla je popločan najboljim namjerama".
(Tanjug)