Kako izgleda radni dan baletskih igrača, koje su predrasude o njima, kroz kakve nedaće prolaze i zašto je ova umjetnost vrijedna odricanja.
"Balet je moja strast, to je moj život. Prvi put sam gledala balet kada mi je bilo pet, a nakon godinu dana sam se upisala u baletsku školu, završila je sa 16 i tada sam ušla u pozorište. Oduvijek sam voljela da igram i tu se osjećam kao kod svoje kuće. Kada se digne zavjesa to je moja dnevna soba", objašnjava nam Ivana Kozomara.
Brojne su djevojčice i poneki dječak koji vježbaju balet, što zbog ljubavi prema ovoj igri, što po preporuci ljekara, jer on je dobar za pravilno držanje i korekciju ravnih stopala. Ipak, veoma mali broj je onih koji dočekaju da im ovo bude profesija.
"U pitanju je velika ljubav prema baletskoj profesiji i želja za bajkom. Niko nije iz finansijskih razloga u ovoj profesiji. Potreban vam je veliki rad, ali ništa bez ogromnog talenta. Zahtijeva ogroman trud i dosta odricanja, koja nisu mala. Svakodnevno imate rituale koji su kao u vojsci", priča nam Mila Dragičević, ćerka Magdalene Janeve i Čede Dragičevića, koji su nekada igrali na sceni Narodnog pozorišta, a i sestra Duške, svojevremeno takođe primabalerine beogradskog baleta.
"Moj put je bio težak. Koliko god bilo divno imati porodicu poput moje, to jeste i veliki krst. Prošla sam sve, od posljednjeg do prvog reda ansambla, od manjih do većih solističkih uloga, i teškom mukom stigla do soliste", dodaje Mila, učenica baletske škole "Lujo Davičo", na čiji su profesionalni razvoj imali uticaja ruski pedagozi.
Podsjećamo je na stroge profesore iz baletske škole, koji nisu dozvoljavali djevojčicama da imaju probušene uši ili nalakirane nokte čak ni providnim lakom, štipali ih ukoliko im guza nije zategnuta ili udarali prutićem po ruci kada je malo spuste. Mila Dragičević ipak kaže da su to bili divni dani i da je stekla mnogo znanja, koji su joj kasnije značili ne samo u baletu, već i u životu.
"Najteže je opstati. Možeš ti da se pripremaš i da odigraš dobro neku predstavu, ali sve to pada u vodu ako sljedeća nije još bolja", priča nam Mila.
"Izlazak na scenu je božanstvena stvar. Divan je osjećaj dobiti zasluženi aplauz na kraju predstave i ne bih ga mijenjala nizašta na svijetu", nadovezuje se Ivana Kozomara.
Pored baletske škole svi baletski igrači idu i na redovnu nastavu, zbog čega im je raspored veoma zgusnut. Ipak, čini se da iz tih dana kao veliku poteškoću ističu probleme sa kilažom, koje su gotovo svi imali u tinejdžerskom dobu. Samo oni najistrajniji uspiju da sve prevaziđu i ostvare svoje baletske snove.
"Bilo je situacija kada sama sa sobom nisam mogla da nađem izlaz, ali to su obično samo momenti. Kada dođeš u salu sa svojim pedagogom sve dođe na svoje", dodaje Ivana.
Profesionalne balerine kažu da danas sa kilažom nemaju poteškoća, jer su aktivne tokom cijelog dana. Jednočasovne vježbe zagrijavanja svakog dana su im "amin" za bilo koju probu, a u zavisnosti od repertoara njih imaju i do dvije dnevno.
"Dosta se trošimo, tako da možemo i da jedemo sasvim normalno. Najvažnije je da planiramo obroke prema probama. Obožavam palačinke, generalno volim slatko, i nije to do te mjere strog režim da ne možemo sebi da priuštimo", priznaje Tamara Ivanović, koja je već 17 godina balerina u Narodnom pozorištu.
Video prilog pogledajte na www.mondo.rs
I dok nam najmlađa među njima, Ivana, kaže kako malo vremena provodi van pozorišta tako da ne može da nam ispriča autentičnu situaciju kako reaguju momci, Tamara kroz osmijeh ističe:
"Stvarno je velika prednost kada se spomene da smo balerine, svi stvore iluziju umjetnosti i iste takve zgodne djevojke. Kad god kažem da sam balerina uvijek je oduševljenje. Zbog besplatnog svakodnevnog aerobika smo vitalne i izgledamo mlađe".
Mila Dragičević na našu opasku da je radni vijek balerine kratak kaže da "njima tako ne izgleda".
"To je savršeno trajanje za jednu estetsku umjetnost, što balet jeste. Dvadeset godina rada za ovu profesiju uopšte nije malo, posebno ako sagledate jedan dan i kroz šta sve tokom njega prođete i koje su to težine ne bih rekla da je malo. Ja bih sada negdje u svijetu sa beneficiranim radnim stažom trebalo da odem u penziju. I to je psihološki problem jer ti si još uvijek mlad, a zapravo staješ sa svojom profesijom. Tu je takođe neki raskorak, ali i tu je opet sve stvar glave", tvrdi 37-godišnja Mila.
(MONDO)