Iza savršenih lica, milionskih ugovora i života pod reflektorima krila se surova strana modne industrije o kojoj se decenijama ćutalo.
Modna industrija je decenijama prodavala istu sliku. Čine je savršena lica, disciplina, uspјeh i prividna lakoća. Međutim, iza svega toga stajao je surov sistem o kojem su same manekenke počele da govore tek posljednjih godina i to ne uvijek rado.
U nastavku donosimo pet činjenica koje se rijetko nalaze u zvaničnim biografijama, ali bez kojih je nemoguće razumjeti kako ova industrija zaista funkcioniše.
1. Poremećaji u ishrani bili su pravilo, a ne izuzetak
Jedna od najneprijatnijih tema jeste hrana, odnosno njeno gotovo potpuno izbjegavanje. Kristi Tarlington pričala je da je u mladosti mogla da provede čitav dan gotovo bez hrane jer se "tako radilo". Naomi Kembel otvoreno je govorila o periodima zavisnosti i rigorozne kontrole tjelesne težine.
Kare Otis je u memoarima priznala da je sebe dovodila do krajnosti kako bi ispunila zahtjeve modne industrije.
To se nije smatralo problemom, već disciplinom. Djevojkama niko nije direktno govorio da moraju manje da jedu, ali su se stvarali uslovi u kojima praktično nisu imale drugi izbor.
2. Odnosi sa fotografima i producentima često su prelazili poslovne granice
O ovoj temi dugo se govorilo samo u naznakama, ali su nakon pokreta #MeToo mnoge stvari počele otvoreno da se iznose. Paulina Porižkova pričala je da su se na početku njene karijere granice između poslovnog i privatnog često brisale, posebno u mladosti, kada se tek počinje i zavisi od angažmana.
Kare Otis kasnije je govorila o nasilju u vezi sa Mikijem Rurkom, koja je počela kroz njihov poslovni kontakt tokom snimanja. Industrija se dugo rukovodila nepisanim pravilom - ukoliko želite da ostanete u poslu, ne postavljajte suvišna pitanja.
3. Mnoge manekenke nisu kontrolisale sopstvene finansije
Spolja su se vidjeli milionski ugovori, ali je u pozadini često postojala potpuna zavisnost od agencija i menadžera. Dženis Dikinson pričala je da na početku karijere gotovo uopšte nije razumjela koliko zarađuje ni gdje njen novac odlazi.
Tajra Benks kasnije je govorila da je finansijska pismenost jedna od najvažnijih stvari koje nedostaju manekenkama na početku karijere.
Ugovori su često bili sastavljeni tako da agencija kontroliše ne samo angažmane, već i prihode. Djevojke su mogle da budu poznate širom svijeta, a da pritom nemaju stabilnu ušteđevinu.
4. Pritisak ne prestaje čak ni nakon velikog uspjeha
Mnogi vjeruju da manekenkama postaje lakše kada jednom uspiju da se probiju. U stvarnosti je često bilo upravo suprotno.
Linda Evanđelista je 2021. godine javno govorila o posljedicama estetske procedure koja je promijenila njen izgled. Gotovo pet godina nije se pojavljivala u javnosti jer nije mogla da prihvati promjene na svom tijelu.
Bela Hadid priznala je da se osjećala "nedovoljno lijepom" čak i na vrhuncu karijere. Očekivanja ne nestaju, već postaju još veća jer raste i ono što manekenka može da izgubi.
5. Psihički problemi skrivaju se do posljednjeg trenutka
Modna industrija je dugo zanemarivala mentalno zdravlje manekenki, sve dok probleme više nije bilo moguće sakriti.
Loren Skot, koja je radila u istom okruženju kao i supermodeli devedesetih godina, suočavala se sa pritiskom i finansijskim teškoćama o kojima nije javno govorila. Njena priča se 2014. godine završila tragično.
Kejt Mos prolazila je kroz periode zavisnosti, ali je javnost za njih uglavnom saznavala tek naknadno. Dugo se smatralo da je pokazivanje "slabosti" rizik za karijeru, zbog čega su mnoge žene odlučivale da ćute do posljednjeg trenutka.
Supermodeli osamdesetih i devedesetih postali su simbol jednog vremena, ali njihovo iskustvo nisu činili samo uspjeh i novac. Iza svega je stajao sistem kojem su morale da se prilagođavaju, trpe i često ćute.
Danas se o tome govori otvorenije, ali mnoge stvari i dalje ostaju skrivene od očiju javnosti.
(MONDO)