Pretjerana stimulacija nije dobra za bebu

Beba prve dane života provodi uglavnom spavajući. Čak i kada se probudi između dva hranjenja, vrijeme provodi u polusnu.

Neke bebe istovremeno dremaju dok jedu, pa je potrebno podsticati ih na sisanje - dodirivanjem njihovih usana bradavicom.

Do kraja prvog mjeseca, period živahnosti se povećava na dva-tri sata, uz jedan duži period popodne. Ako biste u ovom periodu bebu pretjerano stimulisali igračkama, naročito onim koje proizvode zvukove, ili joj stalno nešto pričali, pjevali, nosili je u rukama... vjerovatno bi reagovala plačem.

Između treće i dvanaeste nedjelje, kod većine beba se javlja period uznemirenosti krajem dana. Razlog za plač jednomjesečne bebe može da bude i to što njen mozak ne uspijeva da obradi sve pristigle informacije iz okruženja.

Ova pojava se uglavnom tumači javljanjem grčeva, pa se primjenjuju razna sredstva za njihovo ublažavanje. To nekad pomogne, a nekad ne, ali krajem trećeg mjeseca pomenuta pojava u svakom slučaju iščezne.

Postoji tumačenje da je neutešno plakanje u kasnim popodnevnim satima uzrokovano obiljem stimulacija kojima je beba izložena. S obzirom na to da centralni nervni sistem nije sazrio, u određenom trenutku on nije u stanju da obradi sve informacije koje stižu iz bebinog organizma i njenog okruženja.

To se manifestuje uznemirenošću koja prerasta u plač, a da beba nije gladna i ne spava joj se. Zato treba smanjiti stimulaciju, kako biste bebi pomogli da se izbori sa svim što joj se dešava.

Prijatno okruženje

U prvom mjesecu je dovoljno da, pored prijatnog okruženja u kome boravi, nasmijano lice roditelja bude ono što beba vidi kada je budna. Svjetlo treba da bude prigušeno, muzika utišana, glas kojim joj se obraćate blag, a važno je i da joj se ne unosite previše u lice.

Kada beba napuni mjesec dana, postavite vrtešku na krevetac, kako bi pratila igračke pogledom nakon što se probudi. Kada je smirena i naspavana, laganim pomjeranjem zvečke i protresanjem da se čuje zvuk, navedite bebu da je prati pogledom sa jedne na drugu stranu.

Ako biste sve ove igračke koristili odmah od rođenja, ili bebu stalno nečim stimulisali, ona bi vrlo brzo postala razdražljiva.

U svakom trenutku, bebi na dohvat ruke treba da bude jedna-dve, najviše tri igračke. To važi i za bebu koja puzi, sjedi ili hoda.

Kada beba plače, roditelji često počinju da joj nude jednu igračku za drugom - u želji da je umire, što uglavnom izazove suprotan efekat - beba samo još više plače. Previše podsticaja samo povećava broj informacija, koje bebin mozak ne može da obradi.

Ovo se događa i u kasnijim periodima, kada je beba zatrpana igračkama sa kojima uglavnom ne zna šta da radi. Ako uzme igračku i odmah je ostavi, vjerovatno nije dostigla određen stepen zrelosti da bi mogla da je koristi. Ili, jednostavno, igračka nije funkcionalna, pa je samim tim beskorisna.

Kada beba uči da koristi novu igračku, treba joj dati dovoljno vremena da je savlada, i pomoći joj u tome - najpre pridržavanjem, zatim stalnim dodavanjem kada je ispusti, kao i pokazivanjem šta sa igračkom može da se radi.

Previše animacije umanjuje koncentraciju

Odrasli nekada ne mogu da obuzdaju svoja osjećanja, naročito kada je prisutno mnogo osoba: svako želi da pokaže koliko voli bebu, pa je neprestano neko drži u rukama, nosi kroz kuću, peva, igra sa njom...

Često je uključen TV po čitav dan, bebi se stalno obraćaju, nude joj igračke. Kada dijete raste u takvom okruženju, može da ima problema sa koncentracijom, jer ga stalno neko u nekoj aktivnosti prekida i nudi mu nešto drugo.

Koliko god to delovalo beznačajno, kasnije može da bude veliki problem u ponašanju djeteta - kada ono ne može da se usredsredi na jednu aktivnost, jer nije naviklo da započeto i završi.

U želji da zabavimo dijete, dešava se da ne poštujemo njegove potrebe, koje ono sâmo ima. Ako ne znate šta treba da radite sa djetetom, a šta ne, dovoljno je samo da zamislite sebe u toj situaciji, pa će vam biti jasno da li i koliko treba da stimulišete mališana.

(MONDO/Yumama)