Za izgradnju identiteta nije dovoljno da nam drugi govore kakvi smo, ni da sami zaključujemo o sebi; potrebno je da se poistovjetimo sa uzorom.
Uzori su važni za razvoj ličnosti, naročito u djetinjstvu i mladalaštvu, tako da za njima postoji psihološka potreba. Izabrati neku osobu za uzor znači usvojiti vrijednosti za koje se zalaže. Imati uzor u nekome podrazumijeva i želju da se jednom postane isti takav. Bez uzora nema procesa poistovjećivanja, identifikacije sa drugim, koji je toliko važan za izgradnju nečijeg Ja.
Za izgradnju identiteta nije dovoljno da nam drugi govore kakvi smo, ni da sami zaključujemo o sebi; potrebno je da se poistovetimo sa uzorom, sa osobom na koju želimo da ličimo. To je osnova velike dječije sklonosti da oponašaju jedna druge. Kada mladi počnu da razmišljaju šta će da postanu kada odrastu, posmatraju odrasle oko sebe tražeći među njima uzore. Nije rijetko da se neko opredijelio za neku profesiju na osnovu pozitivnog odnosa i poštovanja koje je osjetio prema nekom nastavniku, učitelju ili treneru.
Riječ "uzor” dolazi od gledanja u i označava onoga u koga se gleda. Ne samo da se u drugoga gleda, već se upija i pamti kako se on ponaša, kako govori, kako reaguje u određenim situacijama. Tako uzor postaje neka vrsta unutrašnjeg modela, mustre, na osnovu koje ljudi oblikuju sebe i igraju svoje društvene uloge, piše "Politika".
Vrijeme u kojem živimo obilježava kriza uzora. Sve je više jedinaca koji nemaju starijeg brata ili sestru za uzor. Roditelji su često toliko požrtvovani i prezaposleni, suviše stariji od djece, da ona teško u njima vide svoje uzore. Rođaci su sve više okrenuti sebi, tako da je i tamo teško naći uzore. Roditelji često pred djecom negativno komentarišu učitelje i nastavnike, te ih djeca ne poštuju.
Kada postoji potreba za uzorima, a u svakodnevnom okruženju nema prigodnih, mladi se okreću virtuelnom svijetu. Tamo im se nude različite predstave o pjevačima, glumcima, sportistima... imidži koji su iz tržišnih razloga pažljivo stvarani da izazovu prihvatanje i snažnu želju da se bude isti takav.
Mladi ne razlikuju imidž od stvarne osobe, pa tako vjeruju da su popularne "osobe” onakve kako su im predstavljene - idealne osobe sa idealnim životima. Vjeruju da one žive zanimljivo i ispunjeno, bogato i raskošno, u velikoj ljubavi sa takođe slavnim partnerom, putujući i uživajući u popularnosti i slavi. Zato se "zaljubljuju” u te predstave, obožavajući ih. A kada neko nekoga tretira kao da je bog, on mu više nije uzor, već idol.
Za razliku od imanja uzora, idolatrija pasivizira i sprječava razvoj ličnosti jer obožavalac zna da nikada ne može da postane isti kao predmet njegovog obožavanja. Zato kao odrasli preispitajmo svoje idole iz mladosti, a kao roditelji pomozimo djeci da na svijet gledaju realistično, da počnu da razlikuju imidž od stvarnosti.
(MONDO)