Klubovi za plakanje - hit u svijetu

"Plači, ako ne možeš ništa drugo. Plači, odmori se od bola. Plači da te prođe. Lako je plakati, teško je zaboraviti. Ne plači sam, ljepše je u društvu..."

Ova posljednja, jedna od izreka iz čuvene zbirke "O plakanju" Dušana Radovića, nagovještava nešto što se zaista dogodilo nekoliko decenija poslije nastanka pomenute knjige. Shvativši da je bolje plakati zajedno, ljudi su počeli da se udružuju i plaču – u klubovima za plakanje.

Ali, krenimo od početka. Da li je plakanje uopšte korisno?

Prema mišljenju Vilijama Freja, profesora biohemije sa Univerziteta u Minesoti (SAD), plač je koristan. Plačući, izbacujemo sastojke koji se proizvode onda kada se u tijelu čoveka nagomilaju emotivna napetost i stres. Za razliku od suza koje teku dok sječemo luk ili zato što patimo od alergije, suze koje nastaju kao posljedica očaja, pune su prolaktina i kortikotropina, oslobađajućeg hormona, kao i mangana (prisutnog u mozgu potištenih osoba). Naučni radovi pokazuju da se devedeset odsto ljudi bolje osjeća poslije plakanja.

Plač, na izvjestan način, umanjuje duševni bol. Doduše, muškarci plaču rjeđe. U prosjeku, sedam puta godišnje. Žene su plačljivije: čine to četrdeset sedam puta tokom godine. Ipak, treba imati u vidu da je riječ o podacima od prije nekoliko godina, piše "Politikin Zabavnik".

Da je plakanje dobro za dušu, a posebno plakanje u društvu, znali su poslovni ljudi u Japanu. Da bi umanjili stres čiji je uzrok najčešće posao, oni su počeli da osnivaju klubove za (zajedničko) plakanje. Čini se da posao ljudima sve više predstavlja izvor straha, tuge i osjećanja beznađa. Tako su klubovi za plakanje ubrzo postali omiljeni. Moda je lako premostila mora i kontinente i stigla do Evrope.

Klubovi za plakanje (Crying Clubs) su mjesta gdje čovjek odlazi s namjerom, zajedno s osobama koje uopšte ne poznaje. S potpunim neznancima. Jasno, u klubu će oduška naći onaj koji misli da nije u stanju da pusti suzu, premda to želi. Klub je mjesto gdje će se naći neko ko će mu pomoći da se isplače.

U Velikoj Britaniji klubovi za plakanje u posljednje vrijeme postali su toliko omiljeni da tamošnji listovi pišu o svojevrsnom "bumu plakanja"! Zar je bolje da plaču nego da pjevaju? Udare brigu na veselje? – kako kaže narodna izreka. Ne, plakanje je probilo okove predrasuda i sada je slobodno. Ukoliko bi statističari danas ponovo utvrđivali postotak plačljivih žena i muškaraca, možda bi došli do iznenađujućih pokazatelja.

Muškarac koji plače? Do prije nekoliko godina to je smatrano neprihvatljivom pojavom u javnosti. Svi su se smijali i vrtili glavom kada je zaplakao fudbaler Pol Gaskonj zvani Gaza, a još više teniser Rodžer Federer. Kada bi danas zaplakali pred milionima televizijskih gledalaca, većina bi rekla da su hrabri i... divni. Stvari su se izgleda promijenile. Ili je život na ovoj planeti svima postao bar malo, odnosno bar nekad, toliko stresan i nepodnošljiv, da se mora pustiti neka suza.

Japanci su inače poznati kao stidljivi i suzdržani, međutim, đavo je izgleda odnio šalu. Najveći broj članova klubova za plakanje jesu upravo radni ljudi. Dakle, ne plaču zbog ljubavnih jada, već uglavnom zbog preopterećenosti poslom. To je koristan podatak koji govori mnogo o današnjem načinu života.

Što se Velike Britanije tiče, najviše se plače u metropoli – Londonu. U Škotskoj plaču manje. I žene i pripadnici takozvanog snažnijeg pola. Škotlanđani i dalje teško odlučuju da puste suzu, tako da ni klubova za zajedničko plakanje nema veliki broj. Škotlanđanima oči ostaju suve čak i onda kada izgubi njihov omiljeni fudbalski tim. (Što bi rekao Duško Radović: "Žene plaču, muškarci se truju neisplakanim suzama".)

Da li će uskoro i kod nas biti otvoren neki klub za plakanje? Vrijeme je raspusta i godišnjih odmora. Bolje sačekajmo jesen, pa da vidimo ko će plakati. Sam ili u društvu.

(MONDO)