... i ništa od provoda.
Ukrajinski grad Odesu mnogi nazivaju istočnoevropskom Ibiciom. Taj naziv nosi i najveća diskoteka u njemu, koja se nalazi na obali Crnog mora.
Međutim, u srijedu, posljednjeg dana jula 2013, u jeku ljetnje sezone, reporter MONDA koji je u ovaj milionski grad doputovao da izvještava sa prve utakmice 3. kola kvalifikacija za Ligu Evrope između Černomoreca i Crvene zvezde, uvjerio se da noćni provod u Odesi "i nije baš nešto".
"Ibica" je bila prazna, a uprkos tome morao je da se plati ulaz od 15 evra. Zato smo se odlučili za šetnju Arkadijom, ulicom koja podsjeća na vašar i koja je centar noćnog života u trećem po veličini ukrajinskom gradu.
Oko nas su bile mnogobrojne diskoteke i kafići iz kojih je "treštala" muzika, ali u njima osim konobara i tek ponekog gosta nije bilo ljudi. Ono što nas je najviše iznenadilo jeste veliki broj fliperana i kioska sa brzom hranom, koji se nikako nisu uklapali u zaimisao ulice pune modernih mjesta za izlazak. Posebno ne momak koji je na sred prilaza Arkadiji postavio šipku o koju treba da visiš određeni broj minuta, držeći se sa obe ruke, ukoliko želiš novčanu nagradu.
Iako Odesa važi za turistički grad, ovom poznatom ulicom defilovale su isključivo domaće djevojke i Delije, navijači Crvene zvezde kojih je oko 300 došlo da podrži svoj klub.
Oni su bili stacionirani ispred pomenute "Ibice" i uz pivo sa obližnjih kioska sami sebi stvorili provod, koji je djelovao zanimljiviji nego u klubu.
Pošto smo napustili Arkadiju i vratili se u centar, što je nekih 15, 20 minuta vožnje taksijem za 100 grivnja (oko 1.000 dinara), uvjerili smo se da i tamo "nema žive duše", osim djevojaka "sumnjivog morala" kojih u Odesi izgleda ima baš mnogo. To nam je nagovijestio i taksista. Bio je koji sat po ponoći kada smo riješili da se vratimo u hotel i odmorimo za posao koji nas čeka.
Tokom dana ovaj milionski grad (oko 1,1 milion stanovnika) djeluje potpuno drugačije. Ulice u centru su prepune užurbanih ljudi i turista, čiju najveću pažnju privlače "Primorske stepenice" iz čuvenog nijemog filma Sergeja Eizenštajna - "Krstarica Potemkin". One su dugačke 142 metra, a visinska razlika između prve i poslednje je 27 metara, ali su projektovane tako da stvaraju optičku varku pa se čine mnogo dužim.
Po dnevnom svjetlu, mnogo više nego noću, primjetni su kontrasti karakteristični za Odesu. Od prelijepih starih zgrada "živih" boja, ali oronulih, do ultra modernih kafića. Od uličnih svirača i prosjaka, do najnovijih modela sportskih automobila.
Od piva do sokova! Pivo u kafiću, domaće točeno, može da se popije za 150 dinara, dok se na Arkadiji našlo i za 100. Strano je nešto skuplje (180, 250..). U radnjama cijene su još niže, pa se limenke "Bud" piva mogu naći i za 70 dinara. Za sokove je, međutim, potrebno izdvojiti više novčanica. Koka Kola u kafiću staje oko 250, 300 dinara, dok je prodavnici litar i po "ledenog čaja" 250 dinara.
A sada dio koji, uz pivo, najviše zanima muške čitaoce - o ženama.
Za Banjaluku kažu da je grad sa najvećim odnosom žena na jednog muškarca (navodno sedam), ali poslije kratkog boravka u Odesitki, kako je zovu Ukrajinci, nismo baš sigurni u to.
Djevojke samo "špartaju" ulicama, osmjehuju se, ali engleski im i nije "jača strana". Bilo da su crne, plave ili brinete (a uglavnom su plave), zajednička im je sjajna figura, nešto između Ane Kurnjikove i Julije Timošenko - sportski, a graciozno!
(MONDO)