Ako pretpostavimo da deci za pravilan razvoj treba pružati ljubav i zahtevati disciplinu, onda je na osnovu toga moguće razlikovati tri glavna vaspitna modela.
U prvom modelu roditelji izbegavaju da pokažu ljubav deci koju inače vole, istovremeno zahtevajući visok stepen discipline. Oni ne pohvaljuju dete, nikada ne pokazuju da su zadovoljni detetovim postignućima, ističu detetu da uvek može bolje i više. Njihova deca su veoma poslušna i vredna, a razlog za to je što nikada nisu sigurna da li ih roditelji zaista vole.
Ta deca žive u hroničnom strahu od odvajanja (separacijski strah) i trude se da ugode roditeljima kako ne bi bila odbačena. Ovaj način vaspitanja stvara ličnosti koje su veoma samodisciplinovane, radne, ambiciozne, teže savršenstvu. Međutim, kako ova osoba nije dobila ljubav, ona nije izgradila pozitivnu sliku o sebi i nema razvijena osećanja samoljubavi i samopoštovanja. Ovaj model se kod nas naziva "nemačko vaspitanje". Na teritorijama gde je ovaj model bio primenjivan, visoka je stopa depresivnosti i samoubistava.
Kao rezultat kritike prvog modela, nastao je drugi model, u kojem se smatra da je deci najvažnije pokazati ljubav, jer ona pomaže izgradnji pozitivne slike o sebi, a sprečava nastanak neurotične strukture ličnosti. To je kod roditelja stvorilo strah da će dete, u svakoj situaciji u kojoj počne da doživljava da je nevoljeno, da bude traumatizovano, što će negativno da se odrazi na njegovu buduću ličnost. Kada roditelj pokuša da disciplinuje dete, a ono se usprotivi, roditelj popusti iz straha da će da ga traumatizuje, piše Zoran Milivojević za "Politiku".
Formula ovog modela je ljubav bez discipline. Kako roditelji nisu socijalizovali i disciplinovali dete, rezultat je neprilagođena i od roditelja zavisna odrasla osoba - patološki narcis. Kada mnogi roditelji svesno ili nesvesno zastupaju ovakav model, tada nastaje, kako ju je nazvao Arik Sigman, narcisoidna "razmažena generacija" koja je, između ostalog, sklona nasilju i kršenju zakona.
Mnogi roditelji i stručnjaci promovišu ovaj drugi model kao način "prosvećenog" vaspitanja.
Kako je sve veći broj ljudi koji su proteklih decenija svoju decu vaspitavali "pravilno", a veoma su nezadovoljni rezultatom, na osnovu kritike drugog modela, nastao je treći model. Prema njegovom mišljenju, podjednako je važno deci pokazati ljubav i disciplinovati ih. To je Stiv Bidalf nazvao pružanjem i "meke" i "čvrste" ljubavi. U tom modelu roditelj mora prvo sebi, a zatim i detetu da objasni da mu postavlja granice, tera ga na korisne, a neprijatne stvari, kažnjava ga kada se usprotivi tome, samo zato što ga zaista voli.
Ta deca žive u hroničnom strahu od odvajanja (separacijski strah) i trude se da ugode roditeljima kako ne bi bila odbačena. Ovaj način vaspitanja stvara ličnosti koje su veoma samodisciplinovane, radne, ambiciozne, teže savršenstvu. Međutim, kako ova osoba nije dobila ljubav, ona nije izgradila pozitivnu sliku o sebi i nema razvijena osećanja samoljubavi i samopoštovanja. Ovaj model se kod nas naziva "nemačko vaspitanje". Na teritorijama gde je ovaj model bio primenjivan, visoka je stopa depresivnosti i samoubistava.
Kao rezultat kritike prvog modela, nastao je drugi model, u kojem se smatra da je deci najvažnije pokazati ljubav, jer ona pomaže izgradnji pozitivne slike o sebi, a sprečava nastanak neurotične strukture ličnosti. To je kod roditelja stvorilo strah da će dete, u svakoj situaciji u kojoj počne da doživljava da je nevoljeno, da bude traumatizovano, što će negativno da se odrazi na njegovu buduću ličnost. Kada roditelj pokuša da disciplinuje dete, a ono se usprotivi, roditelj popusti iz straha da će da ga traumatizuje, piše Zoran Milivojević za "Politiku".
Formula ovog modela je ljubav bez discipline. Kako roditelji nisu socijalizovali i disciplinovali dete, rezultat je neprilagođena i od roditelja zavisna odrasla osoba - patološki narcis. Kada mnogi roditelji svesno ili nesvesno zastupaju ovakav model, tada nastaje, kako ju je nazvao Arik Sigman, narcisoidna "razmažena generacija" koja je, između ostalog, sklona nasilju i kršenju zakona.
Mnogi roditelji i stručnjaci promovišu ovaj drugi model kao način "prosvećenog" vaspitanja.
Kako je sve veći broj ljudi koji su proteklih decenija svoju decu vaspitavali "pravilno", a veoma su nezadovoljni rezultatom, na osnovu kritike drugog modela, nastao je treći model. Prema njegovom mišljenju, podjednako je važno deci pokazati ljubav i disciplinovati ih. To je Stiv Bidalf nazvao pružanjem i "meke" i "čvrste" ljubavi. U tom modelu roditelj mora prvo sebi, a zatim i detetu da objasni da mu postavlja granice, tera ga na korisne, a neprijatne stvari, kažnjava ga kada se usprotivi tome, samo zato što ga zaista voli.