Koliko puta ste od bliskih ljudi čuli “Osjećam se loše”, “Stalno sam pod pritiskom”, “Jako sam depresivan, bezvoljan…”? Češće nego što bi željeli, zar ne?
Iako je normalno da se povremeno osjećamo snuždeno, da smo tužni ili neraspoloženi, važno je da znamo da prepoznamo svoje emocije i procijenimo kada trebamo da potražimo pomoć.
A mi smo pomoć pri bavljenju ovom temom potražili od psihologa Snežane Jondže.
- Šta je to “mentalna higijena” i kako da je održavamo?
Mentalna higijena predstavlja psihološku disciplinu čiji je cilj čuvanje, održavanje i unapređivanje mentalnog zdravlja ljudi, a mentalno zdravlje predstavlja stanje dobrog i skladnog psihičkog funkcionisanja koje podrazumeva odsustvo duševnih poremećaja.
Važno je naglasiti da mentalno zdravlje ne znači odsustvo konflikata ili neprijatnih emocija, već odustvo trajnijeg gubitka mentalne ravnoteže. Očuvanje mentalnog zdravlja je veoma važno zato što je direktno povezano sa kvalitetom života koji vodimo.
Za očuvanje mentalnog zdravlja važno je da što više izbjegavamo stresne situacije, da gradimo bliske odnose koji nas ispunjavaju, da pronalazimo one stvari u životu koje nas čine srećnim i da vodimo računa o fizičkom zdravlju. Ideal mentalnog zdravlja je zrela ličnost koja je tolerantna, strpljiva, koja ima sposobnost prilagođavanja i stvaranja harmoničnih odnosa sa ljudima u svom okruženju.
- Kod nas je veoma uobičajeno da neko za sebe kaže “depresivan sam”, a pojam “anksioznost” koristimo tek kad se konsultujemo sa nekom stručnom osobom koja nam dijagnostikuje ovaj poremećaj. Možeš li nam jednostavnim jezikom objasniti razlike između depresije i anksioznosti?
Dok se u jeziku olako koristi depresija da bi se objasnilo neko trenutno raspoloženje (što nikako nije), anksioznost ili strijepnja je emocija koja se može osjetiti u svakodnevnom životu kada se susretnemo sa nekim zahtjevom za koji procijenimo da nemamo dovoljno kapaciteta (ta procjena ne mora biti realna), a da na neki način možemo biti ugroženi. Većina ljudi osjeća anksioznost prije nekih važnijih testova, prezentacija, javnih nastupa i slično.
S druge strane anksiozni poremećaji predstavljaju skup bolesti koje karakteriše dugotrajni osjećaj intenzivne tjeskobe i napetosti, čime je narušeno svakodnevno funkcionisanje. U anksiozne poremećaje spadaju fobije, panični poremećaj, generalizovani anksiozni poremećaj, opsesivno kompulzivni poremećaj, posttraumatski stresni poremećaj i akutni stresni poremećaj.
- Koji su najčešći “okidači” za anksioznost, usljed kojih okolnosti ona “nastaje” i može li da se preventivno djeluje?
Osjećanje anksioznosti se može javiti u određenim životnim situacijama kao što su gubitak posla, ozbiljna bolest, teži udes, raskid ljubavne veze, izlazak na veoma važan ispit.
Anksioznost je u takvim situacijama normalna i obično ne traje dugo.
U navedenim i drugim situacijama anksioznost se javlja kada osoba precjenjuje moguću opasnost i potcjenjuje mogućnost da se izbori sa tom opasnošću, odnosno umanjuje sopstvene sposobnosti.
Ljudi su skloni da sami sebe uznemire negativnim mislima, tako da sa promjenom načina razmišljanja možemo da utičemo na ovu emociju. Najčešće ljudi nisu svjesni tih svojih misli, već samo osjete emociju koja se javi i povežu je sa određenim događajem ne uviđajući da je emociji prethodila misao ili misli.
Ako čovjek sebi govori: „Ja moram da položim ispite sa najvišom ocjenom“ i vjeruje da će se dogoditi nešto strašno, ako ne ispuni taj zahtjev tada je vjerovatno da će se osjećati anksiozno tokom pripremanja ispita i da će anksioznost biti dodatno pojačana situacijom izlaska na same ispite.
Zahtjev da nešto moramo da uradimo (još ako dodamo da to mora da bude na određeni način) i ako to ne uradimo da će se dogoditi nešto strašno je način razmišljanja kojim sebe uznemiravamo.
Na primjer, ako prije nastupa postavimo zahtjev sebi: „Ja moram po svaku cijenu da ostavim dobar utisak“, a sebi govorimo: “Šta ako kažem ili uradim nešto pogrešno…? Šta ako se izblamiram? Šta ako ljudi pomisle nešto loše o meni? Šta ako više nikada ne dobijem šansu…”, važno je da te misli uočimo i onda možemo da promijenimo zahtjev u: “Volio bih da tečno i koncizno prezentujem svoj rad, ali ako se zbunim ili napravim grešku to nije ništa strašno i na greškama se uči” i da se onda prije nastupa skoncentrišemo na ponavljanje onoga što treba da prezentujemo a ne na “nabijanje” pritiska sebi.
- Jedan od najčešćih “pratilaca” su i napadi panike. Kako i zašto oni nastaju i kako da se borimo s njima?
Panični poremećaj je jedan od anksioznih poremećaja, a praćen je iznenadnim napadima panike koji se manifestuju osjećajem otežanog disanja i gušenja, intenzivnim lupanjem srca, vrtogavnice, znojenja, drhtanja i intenzivnog straha da će osoba poludjeti, dobiti srčani napad ili umrijeti.
Anksiozni ljudi najčešće kažu da im je problem da se opuste i da se tokom većine vremena osjećaju napeto, navode osjećaj konstantne tjeskobe i straha od suočavanja sa različitim situacijama ili sa većinom situacija u svom životu.
Radi se o tome da osobe koje imaju panične napade pogrešno tumače fiziološke signale iz svog tijela, na primjer prvobitno snažnije lupanje srca može biti usljed uzbuđenosti nekim predstojećim susretom, ljutnje, anksioznosti, napornog rada i sličnog. Problem nastaje kad te signale osoba protumači na katastrofalan način, kao znak predinfarktnog stanja, na primjer, te se dodatno uplaši što dovede do jačeg lučenja adrenalina u krvi. To onda vodi do pojačanog lupanja srca, što osoba u tom trenutku tumači kao potvrdu toga da će se infarkt dogoditi, pa se dodatno pojačava strah i tako u krug. Na taj način se izazove panični napad.
Anksioznost i panični poremećaj se liječe farmakološki i psihoterapijom. Od lijekova se prepisuju anksiolitici (lijekovi za umirenje) i antidepresivi, posebno oni koji utiču na povećanje nivoa serotonina u krvi (serotonin je hormon koji je poznat kao “hormon sreće”, a koji može da utiče i na smanjenje brige). Lijekove prepisuje psihijatar dok se psihoterapijom bave ljudi koji su posebno obučeni za ovaj vid liječenja, odnosno psihoterapeuti. Lijekovi nisu uvijek neophodni, ali bez psihoterapije je ovu vrstu poremećaja teško izliječiti.
- Koje su najčešće predrasude koje prate ove poremećaje i kako da se borimo s njima? Šta je neophodno da se uradi da bi više ljudi koji se bore sa ovim problemima moglo lakše da potraži pomoć?
Kod nas, kada neko kaže da ide kod psihologa ili psihoterapeuta, odmah se pretpostavlja da nešto ozbiljno nije u redu sa njim. Smatram da je ova predrasuda veoma štetna, jer kad se ljudi ne osjećaju dobro oni ne pomišljaju da potraže pomoć dok god ne dovedu sebe do veoma ozbiljnog i teškog stanja. Kada bi potražili pomoć ranije, postoji mogućnost da bi mnogo brže i lakše riješili problem koji imaju.
Kod psihologa ili psihoteraputa možete da odete da se posavjetujete uskoliko se ne osjećate dobro, ako ste duže vrijeme potišteni, uznemireni, imate nesanicu, ne uspijevate da kontrolišete sopstveno agresivno ponašanje i slično. Nemojte da čekate da vas emocije preplave do te mjere da ne možete da funkcionišete kako biste potražili pomoć.
Drugi i po meni veći problem je što kada ljudi prepoznaju da im treba pomoć nemaju mnogo izbora. Bosna i Hercegovina po mom dosadašnjem saznanju nema besplatno savjetovalište. Prije dvadeset godina se ratovalo, i ljudi su iz rata masovno izazili sa postraumatskim stresnim poremećajem koji niti je bio priznat do 2002. godine, niti se adekvatno i sistematski pristupilo pružanju podrške ljudima koji su od njega bolovali. Posljedice su i dalje prisutne.
I danas je situacija veoma loša, postoje Centri za mentalno zdravlje koji imaju zaposlene psihologe i psihijatre ali oni često nemaju kapaciteta da se dovoljno posvete ljudima uz svu njihovu dobru volju i stručnost, jer je previše ljudi na njih premalo. S druge strane, imate privatne psihoterapeute koji su obučeni za psihoterapeutski rad sa ljudima, ali oni koštaju te ih ne može svako priuštiti.
Mislim da je jako važno da se radi na tome da se otvaraju besplatna savjetovališta kako bi ljudi imali više opcija i kako bi lakše dolazili do podrške i pomoći koja im je potrebna. Dok se ne pokrene takav način rada, važno je da ljudi ne odustanu i da traže pomoć na onim mjestima koja su im dostupna.
- Jednom kada se uspješno izborimo sa ovim problemima – kako da ostanemo zdravi?
Jako je važno da ljudi uoče na koji način oni doprinose ovim stanjima, jer im to omogućava kontrolu nad svojim mislima i tijelom. Kada jednom uvide šta je to šta se u stvari događa u njihovom organizmu i kako oni tome doprinose znatno sebi olakšavaju i lakše održavaju psihičku ravnotežu.
Tokom psihoterapije se ne radi samo na suzbijanju destruktivnih obrazaca ponašanja nego i na usvajanju konstruktivnih i identifikovanju načina da se čovjek dalje razvija i unapređuje kvalitet života.
U svakom slučaju život je pun izazova koji nas tjeraju da učimo, da se prilagođavamo, da rastemo i razvijamo se. To znači da su padovi neminovni ali i da je svaki pad šansa za novi razvoj i mogućnost da sebe gradimo u pravcu što zrelije i stabilnije osobe - što je i ideal psihičkog zdravlja o kojem smo na početku i pričali.