Radmila Jeremić jedna je od rijetkih vodeničarki u BiH. "Kad čujem nekog mladog kako kaže da neće ići raditi za dnevnicu od 30 KM, plus obezbjeđen doručak, ručak i večera, jer mu je mala dnevnica, ja bih ga išamarala", kaže ona
Na tromeđi ljevčanskih sela Krnete, Romanovci i Bakinci, okružen šumovitim brežuljkom s jedne, a plodnim njivama s druge strane, bruji vodenički točak porodice Jeremić, prekidajući s vremena na vrijeme tišinu ovog mirnog poljoprivrednog kraja.
Vodenički kamen neumorno se okreće već decenijama, zahvaljujući snazi potoka, nastalog iz obližnje rječice Osorine, a brigu o mlinu danas vodi Radmila Jeremić, jedna od rijetkih vodeničarki u BiH, piše portal Agroklub.ba.
Sto godina neprekidnog rada
Ova vrijedna domaćica kaže da je mlin u vlasništvu porodice Jeremić već generacijama. Koliko je mlin tačno star ni ona, a niti niko iz njene porodice ne zna, ali ono što sigurno znaju jeste da nije prekidao svoj rad više od 100 godina.
"Pouzdano znamo da je bio na tom mjestu još u vrijeme Austro-ugarske vladavine u BiH. Imamo sačuvanu dozvolu za rad iz tog vremena i u njoj piše kako tačno mlin smije da izgleda, kolikih dimenzija može biti i slično. Mlin je zadržao svoj tadašnji izgled i način rada, pa čak ni vrata na njemu nismo mijenjali", prisjeća se Radmila. Dodaje da je mlin preuzela prije 15 godina od svog pokojnog svekra Stojana, koji ga je prethodno preuzeo od svog oca. Ona ističe da je mlin uz poljoprivredu jedno vrijeme bio osnovni izvor sredstava za nju i njenu porodicu, posebno u ratnom periodu.
Mlin i poljoprivreda prehranili porodicu
Njen svekar je, priča ona, među prvima u Banjaluci imao svoj štand na tržnici gdje je, pored brašna, prodavao papriku, paradajz, kupus, mahune i druge povrtlarske kulture uzgojene na njegovom imanju.
"Moj pokojni suprug Svetozar i ja smo u to vrijeme živjeli u Banjaluci, ali smo svaki vikend išli kod svekra u selo da ga obiđemo i da mu pomognemo. Svekar je još od malena bio posvećen poljoprivredi i cijeli život je proveo radeći taj posao. Nakon njegove smrti preuzela sam na sebe, ne samo rad u mlinu, već i štand na pijaci. Šta ću, morala sam. Bila su ratna vremena, i od nečega se moralo živjeti i izdržavati porodica. Zasučem rukave, pa u njivu, a onda na pijacu i prodam to što uzgojim. Da mi nije bilo poljoprivrede i mlina, ne bi se imalo od čega živjeti. Poljoprivreda nije laka, ali nema ničeg ni od sjedenja i kukanja", kaže nam Radmila sa sjetom u očima. Dodaje da je ubrzo nakon smrti svekra preselila sa suprugom iz Banjaluke u selo Krnete na imanje njegovog pokojnog oca. Nikada se nije pokajala zbog te odluke, niti bi se ponovo vratila u grad. Kaže život na selu joj prija, bez obzira na težak fizički rad.
"Suprug je bio bolestan, pa nije mogao raditi, i zato sam ja radila i u mlinu i na polju", ističe Radmila. Dodaje da je od smrti supruga, prije dvije godine, ostala sama na imanju. Ima trojicu sinova i kćer, koji ju često obilaze i pomažu na imanju. Ipak, najveći dio posla obavlja sama. Štand na pijaci više nema jer kaže da ne može više da radi kao nekada što je radila. I dalje sije povrće, ali samo za svoje i potrebe svoje porodice.
Vodeničarski posao nije lak
Od mlina, ipak, ne odustaje. Melje, govori ona, sve vrste brašna, ali ipak najviše ide kukuruzno. Radmila kaže da posla ima u svako doba godine. Ljudi donose žito iz raznih dijelova Lijevča polja, pa i šire. Oni koji nemaju čime da plate, ostave Radmili žito na "ujam". Naša sagovornica pojašnjava da je to stari, tradicionalni način naplaćivanja rada, koji podrazumijeva da vlasnik mlina uzme sebi dio žita ili brašna.
Ima i onih koji dolaze da obiđu mlin i vide kako izgleda proces mljevenja žita te kupe brašno od nje. Za njen mlin mnogi su čuli, pa nisu rijetke ni turističke posjete.
Radmila kaže da je uz svekra zavoljela rad u mlinu i miris svježe samljevenog brašna. Ona ističe da rad u mlinu nije jednostavan kako mnogi misle. Dešava se nekada da po cijelu noć provede u mlinu, kako bi sve funkcionisalo kako treba.
"Mora se mlin obilaziti jer proces mljevenja zavisi od više faktora, kao što je pritisak vode, težina kamena, vrsta i kvalitet žita i svašta nešto. Može se desiti da nešto iz vode zapne za točak, pa treba biti tu da se to odmah otkloni kako ne bi došlo do kvara", ističe Radmila. Pojašnjava da je za mljevenje stotinjak kilograma kukuruza nekada potrebno i do 16 sati, ukoliko je pritisak dobar i voda teče brže.
Siju 20 dunuma kukuruza kako bi imali brašno cijele godine
Naša sagovornica ističe da onaj ko nije probao hljeb, uštipke, pite i drugu hranu od brašna iz mlina, ne zna šta je dobra hrana. Brašno iz mlina je ukusnije i zdravije, pa nije ni čudo da Jeremići i dan danas siju i do 20 dunuma kukuruza kako bi imali brašno tokom cijele godine, kako za sebe, tako i za svoje mušterije. Kilogram brašna, osim heljdinog, Radmila prodaje za 1,80 KM i kaže zadovoljna je onim što zaradi. Ističe da onaj ko je naučio raditi, ništa mu nije teško, a onaj ko je naučio kukati, nikad mu ništa neće biti potaman.
"Mi smo čudan narod. Naučili smo samo da kukamo, a ništa da ne radimo. Kad čujem nekog mladog kako kaže da neće ići raditi za dnevnicu od 30 KM, plus obezbjeđen doručak, ručak i večera, jer mu je mala dnevnica, ja bih ga išamarala", ističe Radmila. Dodaje da se nada da će jednog dana neko od njene djece ili unučadi nastaviti rad u mlinu, kako bi se sačuvala vodeničarska tradicija porodice Jeremić. Za kraj poručuje da se ne treba plašiti posla, jer bez rada nema ni uspjeha.
Ljubav prema cvijeću
Ova vrijedna domaćica, pored posla u poljoprivredi i rada u mlinu, stiže da vodi računa i o svom mnogobrojnom cvijeću kojim je ukrasila imanje. Radmila nam kaže da je veliki ljubitelj cvijeća te da ni sama ne zna koliko vrsta ima u svom dvorištu.
"To mi je hobi i uživam u cvijeću. Kada bih umirala, prvo bih ustala, zalila cvijeće, pa onda legla i umrla. Sadim ga gdje stignem, već od maja, pa sve do kraja jeseni. Nema mi ništa ljepše od toga da ujutro ustanem, izađem u dvorište i uživam u bojama i mirisu mog cvijeća", zaključuje vrijedna Radmila.