Novo potvrđeno pojavljivanje velike bijele ajkule u španskim mediteranskim vodama potvrdilo je da je ovaj morski predator, iako rijetko viđen, stalno prisutan uz obalu Španije.
Istraživači Španskog instituta za okeanografiju, u saradnji sa Univerzitetom u Kadizu, dokumentovali su novo potvrđeno pojavljivanje velike bijele ajkule (Carcharodon carcharias) u španskim mediteranskim vodama.
Posljednje opažanje i analiza dokumentovanih zapisa od 1862. do 2023. godine potvrđuju stalno, iako rijetko, prisustvo ove vrste uz obalu Španije. Opažanja se vremenski poklapaju sa migracijama atlantske tune plavorepke (Thunnus thynnus), što ukazuje na zaključak da dostupnost plijena može uticati na kretanje velikih bijelih ajkula.
Novo pojavljivanje velike bijele ajkule
Velika bijela ajkulajedna je od najpoznatijih i najharizmatičnijih vrsta okeanske megafaune.
Može da naraste i do 6,4 metra, a ponekad i do 6,6 metara. Kao predator u obalnim i otvorenim morskim staništima, ima ključnu ulogu u održavanju ravnoteže u lancima ishrane jer kontroliše populacije plijena. Time posredno utiče i na obalne ekosisteme morske trave i algi, koji su važni za kvalitet staništa i vezivanje ugljen-dioksida. Uprkos nekadašnjoj širokoj rasprostranjenosti, broj jedinki ove vrste znatno je opao, pa je Međunarodna unija za očuvanje prirode (IUCN) svrstava u kategoriju ranjivih vrsta, uz procijenjeni pad populacije od 30 do 49 procenata tokom posljednje tri generacije, odnosno oko 159 godina.
Riječ je o dugovječnoj vrsti koja može doživjeti i do 73 godine. Polnu zrelost dostiže tek pri dužini od oko 4,5 metra, što obuhvata većinu odraslih ženki i polno zrelih mužjaka. Zbog kasnog sazrijevanja, generacijski ciklus traje oko 53 godine.
U Sredozemnom moru prisustvo velike bijele ajkule uglavnom se zaključivalo na osnovu sporadičnih opažanja, slučajnog ulova i istorijskih zapisa. Nova studija objavljena krajem januara 2026. u naučnom časopisu "Zbornik radova iz ihtiologije i ribarstva“ doprinosi boljem razumijevanju rasprostranjenosti vrste jer donosi novi potvrđeni nalaz unutar španskog isključivog privrednog pojasa.
Ribari slučajno ulovili ajkulu
Naime, 20. aprila 2023. lokalni ribari su slučajno u vodama uz istočnu obalu Španijeulovili mladu jedinku velike bijele ajkule dužine oko 210 centimetara i mase između 80 i 90 kilograma. Identitet vrste potvrđen je genetskom analizom, što ovaj nalaz čini jednim od rijetkih provjerenih zapisa o velikoj bijeloj ajkuli u španskim vodama posljednjih decenija. Taj redak susret podstakao je istraživače na detaljan pregled zapisa od 1862. do 2023. godine, što je rezultiralo opsežnom analizom koja pokazuje da populacija velike bijele ajkule u Sredozemlju, iako rijetko uočljiva, i dalje postoji.
"Povod za ovo istraživanje bila je dokumentacija slučajnog ulova za koji smo saznali zahvaljujući dugogodišnjoj bliskoj saradnji sa ribarskim sektorom. Utvrđivanje prisustva mladih jedinki posebno je važno, a pojava mladih primjeraka otvara pitanje da li se aktivno razmnožavanje odvija u tom području", ističe vođa istraživanja dr Hose Karlos Baez iz Španskog instituta za okeanografiju.
Kada je riječ o stanju populacije, istraživači naglašavaju potrebu za oprezom.
"Sa postojećim podacima ne možemo tvrditi da se mediteranska populacija velike bijele ajkule oporavlja. Ovaj novi nalaz prije može odražavati poboljšane sisteme praćenja i razmjene informacija nego stvarni porast brojnosti", ističe Baez.
Prirodni čistači
Iako odrasle jedinke ove vrste mogu predstavljati potencijalnu opasnost za čovjeka, napadi ajkula su rijetki.
S obzirom na pad brojnosti velikih bijelih ajkula, naučnici ističu važnost daljeg razvoja programa praćenja i očuvanja kako bi se poboljšalo poznavanje te vrste u Sredozemlju, piše Ekovjesnik. Kombinovanjem direktnih opažanja i naprednih metoda praćenja moguće je razviti strategije očuvanja zasnovane na naučnim dokazima.
"Glavna poruka koju želim da prenesem javnosti jeste da ove velike morske životinje imaju ključnu ulogu u morskim ekosistemima. Kao izrazito migratorne pelagične vrste, prenose energiju i hranljive materije na velikim udaljenostima. Djeluju kao prirodni čistači jer se hrane lešinama i tako održavaju ekosisteme čistima. Čak i nakon smrti, njihov pad na morsko dno predstavlja važan izvor hrane za dubokomorske zajednice", zaključuje dr Hose Karlos Baez.