Pregršt asova nosilo je dres Fudbalskog kluba Borac kroz istoriju dugu 95 godina, a jedan od takvih bio je Mehmed Krajišnik – Papek, koji je tragično nastradao u 24. godini.
Svaka generacija fudbalera Borca imala je svoje lidere, miljenike navijača, ali i beskompromisne borce na terenu, pa su tako, na primjer, onu koja je 1961. godine prvi put uvela klub u jugoslovensku elitu predvodili Tomo Knez, Nikica Vezmar, Atko Kasumović, Momčilo Spasojević...
Sedamdesetih godina Banjaluka se oduševljavala Muhamedom Ibrahimbegovićem – Fišerom, Hikmetom Kušmićem, Zvonkom Vidačkom, Abidom Kovačevićem... dok su osamdesete obilježili Milorad Bilbija, Damir Špica, Senad Lupić, Anton Jakovljević, Stojan Malbašić, Slobodan Karalić...
Ipak, godinama prije svih njih isticao se Mehmed Krajišnik – Papek, miljenik navijača Borca i cijele Banjaluke, te član generacije koja je pet godina poslije reaktivacije nakon četvorogodišnje zabrane rada i djelovanja od strane ozloglašene NDH (od 1941. do 1945. godine) uvela Borac u savezno društvo.
Lider te selekcije bio je upravo Papek, banjalučki fudbalski dragulj, čija je tragična smrt 16. maja 1953. godine, u 24. godini, potresla grad na Vrbasu.
Rođen tri godine nakon osnivanja Borca, Mehmed Krajišnik – Papek odrastao je kraj Vrbasa, u naselju Mejdan (danas Obilićevo), a fudbal je zavolio još kao dijete, gledajući ujake koji su na Čairama pronosili slavu BSK-a.
Mehmed, ipak, nije izabrao "romantičare" kao sredinu za početak svoje karijere, već je sa loptom počeo da se druži u Borcu, čiji je bio jedan od prvih izdanaka.
Kada je za to stasao, Papek je dobio poziv za služenje redovnog vojnog roka. Prema rasporedu regrutacije, bilo je planirano da vojničke dane odradi u Skoplju, a do Makedonije je trebalo da stigne preko Beograda.
Međutim, na jug bivše Jugoslavije nikad nije stigao.
Na beogradskoj željezničkoj stanici "ukrala" ga je vojna policija i odvela u Vrhovni štab Jugoslovenske narodne armije, koja je u to vrijeme bila "bog i batina" u beogradskom Partizanu, osnovanom samo nekoliko godina ranije (1945. godine, op.a.).
Vojni generali predstavljali su u to vrijeme vrh crno-bijelih, čiji igrački lideri su u to vrijeme bili Stjepan Bobek, Marko Valok i Zlatko Čajkovski. Željela je uprava kluba po svaku cijenu da im priključi Papeka, koji je mnogo obećavao kao zvijezda u usponu i kao takav oduševio sve u klubu već prilikom prve pružene prilike.
Bilo je na to međunarodnom turniru za omladince u italijanskom Vijaređu, na kojem je proglašen za najboljeg igrača, pa su u Partizanu mogli zadovoljno da trljaju ruke...
Međutim, samo na kratko. Želio je vrh kluba da ga zadrži u Beogradu i nakon vojne službe, ali je Papek odlučio da se vrati tamo odakle je sve počelo – u Borac i Banjaluku.
Bio je, rekli smo, član selekcije koja je prije 72 godine prvi put igrala u nekom od jugoslovenskih saveznih rangova. Fudbalski savez Jugoslavije je, naime, godinu dana ranije donio odluku da se formira i Treća savezna liga, a za jedno mjesto u drugom kvalifikacionom krugu borile su se tri ekipe iz Narodne republike BiH.
Bili su to bijeljinski Radnik, Borac i zenički Čelik, koji su u republičkom prvenstvu bili plasirani od trećeg do petog mjesta. Crveno-plavi su savladali Bijeljince rezultatom 2:0, dok su sa Zeničanima remizirali rezultatom 1:1, što je bilo sasvim dovoljno da se izbori nastup u drugom, odlučujućem krugu koji se igrao u dvije grupe.
Borac je te sezone u Trećoj saveznoj ligi Jugoslavije zauzeo osmo mjesto, a na toj istorijskoj utakmici protiv Šibenika startnu postavu su činili Cindrić, Laco, Ramić, Spaho, Radaković, Ivanišević, Krajišnik, Mastela, Tešanović, Hadžiabdić i Jurić.
Sa Borcem su bili Šibenik i Lovćen, a samo je predstavnik Crne Gore ostao bez mjesta u trećoj ligi, u kojoj je banjalučki klub debitovao 7. maja 1950. godine.
Voljom žrijeba, u prvom kolu u Banjaluci, protivnik je bio Šibenik, koji je grad na Vrbasu napustio poražen rezultatom 4:0.
Treći gol bio je djelo Mehmeda Krajišnika – Papeka, koji je, i poslije rastanka sa Partizanom a po povratku u Borac početkom pedesetih godina, bio na skeneru brojnih velikana u to vrijeme.
Veoma blizu napuštanja Borca i Banjaluke bio je u maju 1953. godine, kada je za njega "zagrizao" Dinamo, ali tragičnom igrom sudbine nikad nije zaigrao u dresu "modrih".
Sa Zagrepčanima je praktično dogovorio sve uslove saradnje, ali je na jednom od treninga Borca doživio povredu koljena, zbog koje je morao da ode na pregled u Zagreb, u koji je otputovao autobusom.
U najvećem gradu Hrvatske naišao je na radne kolege iz banjalučkog "Električnog preduzeća" u kojem je radio nakon završene srednje Elektrotehničke škole, a koji su u Zagreb, na izvođenje terenskog posla, došli kamionom.
U trećoj ligi u sezoni 1950-51, igrali su Borac, Šibenik, beogradski Radnički, Rudar iz Trbovlja, pančevački Dinamo, mostarski Velež, Zagreb, skopski timovi Milicionar i Vardar, zrenjaninski Proleter, nikšićka Sutjeska i Željezničar iz Ljubljane.
Velikodušno su Papeku ponudili da se sa njima vrati u Banjaluku nakon obavljenih pregleda. Pristao je, ali je to nažalost bila odluka koja ga je koštala života...
Vraćali su se za Banjaluku u noćnim časovima, a njihov kamion je na jednom dijelu puta naletio na neosvijetljeni parkirani kamion banjalučke firme "Instalater", koji je bio natovaren željeznim cijevima.
Od siline udara, cijevi su probile prednje staklo i usmrtile Papeka, dok su svi ostali koji su se nalazili u kamionu igrom sudbine završili nepovrijeđeni.
Papek je sahranjen nekoliko dana kasnije na groblju Stupnica (u neposrednoj blizini nekadašnjeg Zelenog mosta, op.a.), a dovoljan dokaz koliko je bio voljen i cijenjen jeste činjenica da je posljednjem ispraćaju jednog od prvih Borčevih dragulja prisustvovalo "pola Banjaluke"...