Partizan je savladao Keln u možda i presudnom meču u Konferencijskoj ligi, a odvažna i borbena partija svih igrača crno-bijelih donijela bi odličnu atmosferu po povratku u Humsku čak i da nisu bila osvojena sva tri boda. Iz takvih utakmica može štošta da se nauči.
Kada je Partizan pošao za Njemačku, bez ijednog poraza u grupi, preovlađujuća želja bila je da se tako i vrate. Samo sedam dana nakon ispadanja iz Kupa Srbije od drugoligaša, crno-bijeli su pošli put Kelna spremni da izgaraju u brutalnom bundesligaškom ritmu, da 90 minuta svoju kožu skupo prodaju.
A vratili su se sa tri boda, prvim mjestom u grupi Konferencijske lige i drugom pobjedom u istoriji kluba na tlu Njemačke. Ali to su samo one "opipljive" kategorije koje upadaju u oči. Partizan je na "Rajn Energi" stadionu u Kelnu dobio još mnogo više - novu pragmatičnu lekciju Gordana Petrića, "disertaciju" Bibarsa Natha i timsku igru posle koje bi atmosfera u Humskoj bila poboljšana čak i da nije ostvarena pobjeda.
Partizan je u Njemačkoj bio odvažan, otresit i disciplinovan. Balans je sve vrijeme bio tu - od perioda kontrolisane podređenosti, do napada u talasima kada je samo raspoloženi Marvin Švebe spriječavao navijače Kelna da zbog ubjedljivijeg zaostatka ranije napuste stadion. Vrijednost ove istorijske pobjede nije samo u njenoj rijetkosti, u tome što je savladan prošle godine sedmi tim Bundeslige, i što su osvojena tri možda i ključna boda u borbi za evropsko proljeće.
Njena je vrijednost i u lekcijama koje su crno-bijeli dobili. Lako je bili učiti iz haotičnog remija 3:3 u Češkoj ili poslije zaostatka protiv Nice nakon 90 sekundi igre. U Humskoj ove pobjede treba i ubuduće da se sjećaju - ne da bi "spavali na lovorikama", nego da bi uvidjeli šta je sve moguće kada je fokus perfektan, plan se prati do tančina, a na sve to se doda i srčanost koju su navijači Partizana u četvrtak uveče u Kelnu na licu mjesta pozdravili.
PRAGMATIČNI UČITELJ PETRIĆ, ALI NA SVOJ NAČIN
Nije u Partizanu proteklih nekoliko godina nedostajalo pragmatičnih odluka i fudbala u kom je prioritet bio rezultat. Ali dok je Aleksandar Stanojević svoju pragmatičnost donosio na očekivan način, poput komandanta koji snažnim porukama poručuje da njegov tim neće ustuknuti, ove sezone je Gordan Petrić donio nešto drugačiji pristup. Ako se za Stanojevića moglo reći da je sistem bio 4-2-3-1 i da se manje-više uvijek znalo ko čini najopasniji tim, kod Petrića su iznenađenja stalna pojava. Teško da je ko očekivao sistem sa tri štopera u dvomeču sa malteškim Hamrunom, a kamoli da se moglo pretpostaviti da će se Partizan Kelnu suprotstaviti sa dva špica, dva krilna igrača i ofanzivcem Bibarsom Nathom spuštenim u vezni red.
Poput staloženog učitelja kojeg krase neobične nastavne metode, Petrić je uspio da igračima Partizana na karakterističan način usadi borbenost koja se tako lijepo vidjela u Kelnu. Ekipa je bila disciplinovana i znala je tačno kada i koliko da "pritisne" na gas, a kada da favorizovanom rivalu prepusti kontrolu igre. Uprkos tome što nije imao Kristijana Belića i Ljubomira Fejsu na sredini terena, Petrić je još jednom spram protivnika pronašao rješenje.
Partizanova krila Dijabate i Menig morala su da trče kao nikad prije, bekovi Filipović i Urošević u napadačkim akcijama gotovo da nisu učestvovali, a centralni vezisti Traore i Natho usmjeravali su igru "jarčeva" baš tamo gdje su željeli - ka spoljnim, bočnim pozicijama. Petrić je ostvario do sada najveću pobjedu u njegovoj trenerskoj karijeri, ali je nakon meča ponovo poput učitelja mirno spuštao loptu - "Već u nedjelju je novo dokazivanje."
NATHOVA DISERTACIJA U NOVOJ ULOZI
Prije samo nešto više od četiri mjeseca, Bibars Natho nije bio starter u finalu Kupa Srbije. Bio je pomalo i otpisan, opisivan kao igrač koji će uvijek ostajati bez snage u ključnim trenucima meča i neko ko ne može da drži svoju igru u visokom ritmu svih 90 minuta. I zaista, neke od njegovih partija su tako nešto potvrđivale.
Ali onda je Partizanov Izraelac očito riješio da svima pokaže da ne samo da može da igra 90 minuta, već da može da evoluira i napreduje, uprkos tome što se bliži 35. rođendanu. U Kelnu je u novoj ulozi, na mjestu centralnog veziste, potpisao svoju "doktorsku disertaciju" protiv bundesligaša, ni manje ni više. Štaviše, vjerovatno će njegov nastup u Njemačkoj u očima navijača Partizana najmanje ostati upamćen po asistenciji za pobjedonosni pogodak.
Njegov sjajan centaršut na početku meča pronašao je Svetozara Markovića, ali nije to ništa što je moglo da iznenadi navijače crno-bijelih. Ono što je pružio u polju bilo je nešto posebno. U posjedu lopte je bio miran, svrsishodan i precizan. Sve je djelovalo efikasno, nerijetko i kroz linije protivničkih odbrana, a možda još veće pohvale idu na račun Nathove igre bez lopte. Posebno je u prvom poluvremenu bilo uočljivo koliko je Izraelac "pokrivao" dijelova sredine terena. Nije "ispadao", oduzimao je lopte ispred svog šesnaesterca i podmetao se u situacijama u kakvim nismo navikli da ga gledamo. Kompletna partija Natha koju je bilo lijepo gledati.
KAD JE KIČMA JAKA, PARTIZAN MOŽE DO REZULTATA
Koliko je samo sve lakše kada je Partizanov "kičmeni stub" snažan i nepokolebljiv, kada ima neophodnu čvrstinu da se podmetne. Upravo su ta baza Partizanove pobjede bili trio Aleksandar Popović - Svetozar Marković - Igor Vujačić. Zaslužio je Marković pohvale svojim najvažnijim golom u karijeri, ali još više bi trebalo da se priča o stvarima koje bi Partizanu dugoročnije mogle da budu od koristi. Popović je upisao pet odbrana, ali se u to može računati i šesta, kada je jednu loptu odbijenu od Markovića uspio da u nadoknadi vremena "izvadi iz svog gola". Osim u prvih 20-ak minuta kada je par puta nesigurno kretao sa gol-linije pa se na nju vraćao, kako je vrijeme odmicalo, tako je i Popović postajao faktor koji je sve više smirivao igrače ispred sebe.
Ispred sebe je imao i štopere koji su odrađivali ogroman dio posla. Istina, išlo je na ruku štoperima Partizana insistiranje Kelna da napadaju centaršutevima sa bokova, gdje su i Marković, a naročito Igor Vujačić, mogli da dođu do izražaja. Ima u tom Kelnovom insistiranju i udjela Partizanove sredine terena, koja je otežavala prolaz po centrali, ali fascinantno je koliko su samo lopti štoperi crno-bijelih uspjeli da "raščiste" iz svog šesnaesterca. Vujačićeve izbijene lopte su u nekoliko navrata uspjele čak i da se od siline čuju u TV prenosu.
Sva trojica su odradila svoj posao baš onako kako su mogli da požele prije početka utakmice. I odmah je cijeloj ekipi sve postalo jednostavnije - nije bilo rano primljenih golova, nije bilo tenzije i nervoze. Baš te stvari su spriječavale Petrićevu ekipu da stigne do pobjeda i protiv Slovacka ili Nice. Ovog puta, čak i kada je Keln vršio veliki pritisak u poslednjim minutima meča, moglo se osjetiti da panika neće "pojesti" Partizanovu pobjedu. Iako je napadačka linija zatajila, a šanse nisu koristili ni Menig, ni Pavlović, pa ni Patrik Andrade, crno-bijeli su ovu pobjedu muški zaslužili.