Ali Dei je heroj Irana. Ne zbog 108 golova koje je dao za nacionalni tim nego zbog onoga koji je "spakovao". Njegovi projektili su inače išli u gol, a ovaj je otišao u prostor i bacio Ameriku na koljena.
Da vas neko pita ko je bio najbolji ikada prije Kristijana Ronalda i Lionela Mesija, šta biste rekli? Dijego Armando Maradona, Pele? Možda bi se oni stariji sjetili Puškaša ili Gerda Milera, ali sigurno da niko ne bi rekao - Ali Dei.
Iran jeste zemlja istorije, poezije, nafte i religije u kojoj se sudara persijska prošlost i islamska sadašnjost, ali skoro kao islam religija je i fudbal. Pričao nam je u intervjuu o tome Dragan Ćeran, ali niko nikada nije zbog fudbala dobio božanski oreol kao Ali Dei u Iranu.
Prije nego što su se "vanzemaljci" Mesi i Ronaldo pojavili Ali Dei je sa 108 golova u dresu nacionalnog tima držao rekord za koji se smatralo da je neoboriv. S obzirom da ih je dao na 148 mečeva, prosjek po utakmici mu je i dalje veći od jedine dvojice igrača sa više golova od njega.
Ipak iako je dao 108 golova, najviše se pamti nešto drugo. Projektil koji je poslao 30 metara i otvorio prostor za saigrača da pošalje loptu iza golmana najvećeg rivala. Ne sportskog, nego - sveukupnog.
Kada je Ali Dei u 84. minutu meča Svjetskog prvenstva navukao trojicu igrača sebi na leđa i dodao do mladog Mehdija Mahdavikije ušao je zauvijek u istoriju. Jer je taj mladić sa brojem dva na prsima i leđima svojim udarcem koji je uslijedio - bacio Ameriku na koljena.
Azerbejdžanski bombarder je nuklearna snaga Irana
Iran se prvi put pojavio na Svjetskom prvenstvu 1978. godine i u Argentini su uspjeli da izvuku remi sa Škotskom i daju dva gola - jedan Škotima, jedan Peruancima, juz jedan autogol. Dvadeset godina kasnije sudarili su se sa Jugoslavijom 14. juna, ali ono što se desilo 21. juna slavilo se kao nijedna pobjeda do tada.
Ipak da bi se došlo do tog istorijskog meča moralo je da se dođe do Mundijala. Za razliku od ovoga koji čekamo, na koji idu svi od Uzbeka do Novozelanđana tada je još bila umjetnost kvalifikovati se, a tim sa Deijem, Azizijem i Bagerijem u naponu i mladim Mehdijem Mahdavikijom pregazio je Kirgistan, Siriju i Maldive u prvoj rundi kvalfiikacija. U drugoj su izborili prvi plej-of sa Japanom u kome su prošli dalje golom upravo Ali Deija, a onda je uslijedio meč sa Australijom za odlazak na prvi Mundijal u dvije decenije.
Nestvarnih 128.000 ljudi je na "Azadi Stadionu" u Teheranu gledalo remi 1:1, a u revanšu u Melburnu bilo je 95.000 ljudi. Oba puta je bilo neriješeno, ali je u Australiji bilo 2:2 i Iran je otiša dalje. U grupu sa Jugoslavijom, Njemačkom i - Sjedinjenim Američkim Državama.
Miha srušio snove, ali nikoga nije bilo briga
Ne žive u Iranu samo Iranci ili samo šiiti. Ima i sunita, hrišćana, ali i drugh nacionalnih skupina. Ali Dei je zapravo jedan od čak 15.000.000 Azera koji žive u Iranu, što je nevjerovatan podatak kada se zna da ih u Azerbejdžanu ima - manje od 10.000.000.
Dobro se sjećaju Srbi meča sa Iranom iz te 1998. godine. Tvrd orah je bila azijska selekcija, a golčina Siniše Mihajlovića u 73. minutu iz slobodnjaka donijela je pobjedu. Progutali su knedlu Iranci, nisu plakali i krenuli su dalje. Kada je 25. juna Njemačka golovima Birofa i Klinsmana izbacila Iran sa prvenstva, takođe nikoga nije bilo briga. Zašto?
Zato što je cijeli tim već proglašen za nacionalne heroje u domovini! 21. juna 1998. godine cijeli svijet je gledao u ekrane i pratio šta se dešava na "Žerlanu". Još od Iranske revolucije postojala je mržnja i netrpeljivost, a Ali Hamenei je izričito naredio da se ne rukuju sa Amerikancima, ali su im ka simbol mira podijelili bijele ruže. Nije upalilo...
Ali Dei je igrao sjajno, pa iako su u pobjedi 2:1 golove dali Mehdi Mahadavikija i Hamed Estili, on je po mnogima bio ubjedljivo najbolji igrač na tom meču. Uostalom, pobjednički gol Mahadavikije je on "spakovao". Na meču na kome je nastupio i jedan igrač iz Srbije - Predrag Radosavljević Preki, nekada fudblar Crvene zvezde, a kasnije legenda u SAD.
Simbol Irana za sve one koji gledaju fudbal
Azer koji je često nosio svoju čuvenu traku oko glave decenijama je već simbol Irana u svijetu fudbala. Prvi ikada sa više od 100 golova za nacionalni tim, čovjek koji je u četiri kalendarske godine bio dvocifren, a u dvije je dao više od 20 golova nije omiljen u domovini samo zbog pogodaka već i zato što je sve žrtvovao za svoj Iran.
Na sam šampionat došao je Dei kao napadač Arminije iz Bilefelda, a bio je tako dobar u ta tri meča da ga je kupio Bajern. Kasnije je igrao i za Hertu, ali svima u Njemačkoj je bio problem što se Dei pred reprezentativne mečeve izgubi nekoliko dana i ode da se sprema da svom narodu donese pobjedu. Zato je 2003. morao nazad u Iran.
U karijeri je osvojio samo dve titule - jednu sa Bajernom i jednu u Iranu. Jednom je bio najbolji igrač Azije, a od 108 golova u reprezentaciji gomila ih je došla protiv selekcija poput Laosa, Kineskog Tajpeha, Vijetnama... Ipak, taj jedan gol, kada je svojim kretanjem i pasom otvorio "livadu" da Mehdi Mahadavikija zabode nož u srce Americi - to mu niko nikad nije zaboravio. Dok po Aziji sada lete rakete, jedno je sigurno - iz podruma se vade video rekorderi da se pregleda stara prašnjava kaseta. Jer na njoj je ono što cijeli Iran želi - pobjeda nad Amerikom.
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!
(MONDO, Nikola Lalović)