MONDO IKONE #16: Bio je Best na LSD-u, pos**o se u svlačionici rivala!

Nastavljamo serijal tekstova o fudbalerima koji su imali neobične karijere, a nema boljeg trenutka da ih upoznate nego sada kada nema sporta. U ovoj epizodi MONDO IKONA predstavljamo vam fudbalera koji je živio brzo i umro mlad…

Rođen je 1952. godine u zapadnom dijelu Londona (Akton) i vrlo rano je počeo da se zanima za fudbal koji je prvi put uživo gledao već sa dvije godine, kada ga je otac odveo na utakmicu Brentforda, kluba za koji je igrao njegov deda.

Kažu da je mali Robin već sa deset znao da žonglira pomorandžom i da je balansira na vratu, grudima, a onda da je spusti niz tijelo i ponovo podigne, dok je njegov brat blizanac Toni važio za talentovanijeg.

Ipak, Robin je bio taj koji je napredovao, igrao je uglavnom sa starijima od sebe u parku ispred kuće i pokazivao da će jednog dana biti velika fudbalska zvijezda, a Londonom se proučulo da "postoji jedan mali koji je sjajan", pa su ga tako u svojoj školi fudbala isprobali dobro poznati Kristal Palas, Kvins Park Rendžers i Čelsi, međutim postoji dobar razlog zašto nisu imali previše strpljenja za njega.

Dječak koji je oduvijek važio za stidljivog i povučenog, drastično se promijenio u pubertetu kada je otkrio da postoje i druge stvari pored fudbala koje ga zanimaju.

To naravno nije bila škola, koja mu nije bila ni na kraj pameti za razliku od marljivog brata, nego muzika, izlasci, jedno vrijeme čak i slikanje, a onda je na red došla i droga koju je prvi put probao u ranim tinejdžerskim godinama.

Odustao je od škole sa 15 godina, radio je kratko kao gipsar, prao je prozore, vozio kombi sa namirnicama, sve kako bi popunio "budžet" za spid, metadon i provod.

Bio je buntovan, više puta je uhvaćen i u krađi (jednom čak i radio za automobil !?), ali nije mogao dovijeka da se "izvlači" na to što je maloljetan.

Kada je sa 16 godina 'opljačkao' prodavnicu igračaka, i na sve to imitirao policajca noseći na glavi dječji policijski šljem, završio je u kazneno-popravnom domu Feltam zajedno sa problematičnom djecom i zavisnicima. U ovoj ustanovi je morao da provede 14 mjeseci i pitanje je kako bi to izdržao da nije imao fudbal (trenirao u omladincima Redinga).

Ako se pitate da li se zbog toga opametio - nije.

Kada je odslužio kaznu rekao je "zbogom" Redingu pošto se vratio kući i oženio djevojku Maksin, a ocu je veći problem bio što je ona crnkinja, manje to što imaju samo 17 godina.

"Miješanje rasa" je u to vrijeme bila tabu tema na Ostrvu, mnogi prijatelji su ga zbog toga napustili, a ubrzo je par dobio i dijete. Živjeli su teško pošto je Robin radio "jednokratne" fizičke poslove, dok ga nije napuštala ni opsesija narkoticima uprkos tome što je i dalje pokušavao da bude fudbaler.

Igrao je za za poluprofesionalni klub Volthemstou i zarađivao 10 funti nedjeljno, potom je u Hejsu dobijao tri puta više, a bez obzira na to što je sve stanovnike Londona ostavljao bez daha kada bi dobio loptu u noge, bilo je dana kada ih je i zasmijavao zbog toga što je kasnio na utakmice i igrao potpuno pijan - i dalje vrlo dobro.

Frajdej je bio mađioničar sa loptom, vitke građe - i opet nevjerovatno snažan, pa je mogao da "napipava" loptu i dok ga trojica okružuju, a onda da postigne spektakularan gol.

Imao je sreće da ga menadžer Redinga primijeti na jednoj utakmici Hejsa, i poželi da ga pogleda opet, uprkos tome što su ga svi upozoravali da je problematičan. Kada je potvrdu majstorija dobio i u dresu kluba po imenu Enfild, i kada je oko Frajdeja počeo da "kruži" i Votford, u Redingu je odlučeno da više neće časiti časa i doveli su "rok stara iz beton lige" u januaru 1974. godine.

"Na prvom treningu sa Redingom igrali smo 'šest na šest', a Robin se zaletao i pokušavao da udari što više poznatijih igrača. Mislim da je dvojicu ili trojicu povrijedio...", ispričao je hroničar dešavanja u Redingu, a to i nije čudo kad je u Hejsu dobio sedam crvenih kartona za dvije sezone.

Izvještaji engleskih medija iz sedamdesetih godina puni su opisa spektakularnih golova koje je Frajdej postizao, i to kao od šale…

Kažu da je na jednoj utakmici protiv Donkastera stajao na 30 metara od gola i uporno tražio loptu od saigrača. Kada je konačno upućena prema njemu, zahvatio ju je iz prve, spoljnim dijelom desnog stopala i postigao gol koji niko na stadionu, čak ni golman, nije očekivao.

"Gledao sam golove Pelea i Krojfa, ali je ovo najbolji koji sam vidio u životu", navodno je rekao sudija Klajv Tomas nakon jednog savršenog prijema grudima i projektila iz prve protiv Tranmerea.

Imao je perfektnu tehniku, bio je graciozan fudbaler, proglašen je za najboljeg igrača u istoriji Redinga, o njemu je čak napisana knjiga sjajnog naslova "The Greatest Footballer You Never Saw" (Najbolji fudbaler koga nikad niste gledali), ali je toliko gluposti u karijeri napravio da to "nadbrojava" sve golove koje je postigao kao profesionalni fudbaler.

Nije volio da trči i trenira, trener Harli je govorio da je "žestoko nedisciplinovan kao timski igrač", i da koliko god pokušavao da ga popravi kao fudbalera - ovaj je to odbijao, čak i kada je bio u pitanju savjet o ishrani. Kada dobije loptu postao bi potpuno druga osoba, ostalo ga nije zanimalo.

Obožavao je da ismijava rivala proturanjem lopte kroz noge, dok publika aplaudira, nerijetko bi se potukao sa protivničkim fudbalerima, a problema je bilo posebno van terena.

Znao je da do jutra u provodu pije "Colt 45", naravno uvijek okružen ženama, a vlasnici noćnih klubova su ga prezirali jer je izvodio i "slonovski ples" (izvrne džepove farmerica naizvrat i izvadi polni organ), a što su više pokušavali da ga kontrolišu - to je bio gori.

Nije pomoglo ni što su mu dodijelili "supervizora", ni što su od njega tražili da ne pije bar 48 sati pred utakmicu, pošto je buntovni Frajdej umjesto toga uzimao LSD.

Priključio se "hipi" pokretu, prva 24 časa medenog mjeseca u Amsterdamu proveo je razdvajajući travu od žvake koju je imao u džepu, ukrao je spomen-ploču sa groba i htio da je ostavi pored vlasnika, donio je labuda u hotel, poljubio policajca poslije postizanja gola...

Pamti se i kako je na meču protiv Fulama, na svom debiju u dresu Kardifa u 1977. godine, postigao dva gola pored čuvenog Bobija Mura, najboljeg štopera koga je Engleska ikada imala, a uz to ga je u toku utakmice "uhvatio za ponos". Na sve to dodajmo i podatak da je prije toga pijančio čitavu noć i vratio se u pet ujutro u stan pošto je slavio Novu godinu.

Imamo osjećaj da bismo mogli da nabrajmo do sutra, ali "premotaćemo" do posljednje idiotarije koja ga je koštala igračke karijere već sa 25 godina!

Robin Frajdej igrao je drugu sezonu u dresu Kardifa, tada trećeligaša, a poslije dva mjeseca provedena u bolnici zbog dizenterije vratio se na teren protiv Brajtona. Čitavu utakmicu čuvao ga je "brkati" štoper Mark Lorenson, koji nije birao sredstva kojima će zaustaviti nervoznog napadača, pa je Frajdeju u jednom trenutku "pukao film" i udario je rivala pravo u lice.

Dobio je crveni karton i odjurio u svlačionicu, legenda kaže da je "upao" u Brajtonovu, pronašao sportsku torbu Marka Lorensona i - da budemo fini - izvršio veliku nuždu u nju.

Kardifu je bilo preko glave nenormalnih ispada Marka Lorensona, stavili su ga na transfer listu, ali kao što ste navikli niko ne može da naređuje Robinu Frajdeju koji je kazao da završava karijeru u decembru 1977. godine, a odmah se vratio u London gdje je radio kao putar.

Navijači su potpisivali peticije da se vrati u Reding, tadašnji menadžer Moris Evans ga je kontaktirao i rekao mu da "ako se smiri tri-četiri godine može da igra za Englesku", ali je Robin Frajdej već rijšio - niste vrijedni. Samo mu je odgovorio "upola sam mlađi od tebe, a proživio sam duplo više".

Odlučio je da "prokocka" život na zatvorske kazne, provod, alkohol, lake žene i drogu, a na kraju mu je srce prestalo da kuca već sa 38 godina zbog predoziranja heroinom.

Nećemo tražiti smisao u tome zašto je Robin Frajdej bio takav kakav jeste - ne postoji tu ništa naročito "duboko". A uz to, njegovi bližnji su odavno dali odgovor na to pitanje…

"Jednostavno ga nije bilo briga", govorio je otac Alf.

U to ime za kraj smo ostavili još jednu anegdotu o njemu koja je čak i "opjevana".

U prvoj sezoni u dresu Kardifa, na meču protiv Lutona, na živce mu je išao njihov golman Milija Aleksić. Engleski čuvar mreže, očigledno srpskog porijekla, više puta se požalio kod sudije da je Frajdej neoprezan i da ga je više puta udario u borbi za loptu…

Frajdeju je očigledno to bilo zanimljivo tako da je visoko podigao nogu i udario Aleksića, međutim kada je shvatio da bi mogao da dobije i karton zbog toga, otišao je da se izvini.

Aleksić ne da nije htio da mu pruži ruku i prihvati izvinjenje, nego ga je odgurnuo. Nakon što je prekid izveden, Frajdej je spremio osvetu, odmah je ukrao loptu od Džona Folknera, krenuo u prodor, prevario čuvare, zaobišao Aleksića, a onda ubacio loptu u praznu mrežu.

Gol je proslavio tako što je trčkarao oko Aleksića s napravljenim znakom "V" što je u to vreme u Engleskoj značilo kao da ste nekome pokazali srednji prst.

Kardif je slavio u toj utakmici 4:2 i zahvaljujući tome je izbjegao ispadanje u treću ligu, a momenat Robinove proslave gola je ovjekovječen fotografijom koja se dvije decenije kasnije našla i na omotu singla velškog rok benda "Super Furry Animals".

Ako vam kažemo da se pjesma zove "The Man Don't Give a Fuck", sve smo vam rekli…

Pratite Mondo.ba na Facebooku, Instagramu i Twitteru. Aplikacija je dostupna za IOS i Android telefone.

Preuzimanje teksta, vijesti, fotografija i video snimaka dozvoljeno uz vidljivo navođenje izvora i linka ka MONDO portalu.