Vaterpolista Miloš Ćuk je gost 11. epizode MONDO podkasta "Priča za medalju" sa Andrijom Gerićem.
U novoj epizodi MONDO podkasta “Priča za medalju” gost Andrije Gerića je proslavljeni vaterpolista Miloš Ćuk (34). Momak rođen u Novom Sadu rano je počeo da se bavi ovim sportom, brzo postao profesionalac, a sada mu je zadatak da na svim velikim takmičenjima donosi radost svojoj zemlji. Ćuk trenutno brani boje Novog Beograda, ponikao je u Vojvodini, afirmisao se u Partizanu, ali kao najvažniji uspjeh izdvaja reprezentativnu karijeru. U intervjuu za MONDO otkrio je da mu je izostanak sa Olimpijskih igara u Tokiju veoma teško pao, kao i da je najponosniji na posljednju medalju sa Igara iz Pariza.
Čija odluka je bila da se baviš vaterpolom?
“Vaterpolo nije bio moja odluka, više sam želio da to bude fudbal ili košarka, to su popularniji sportovi. Sticajem okolnosti, stariji brat je trenirao vaterpolo, a roditelji su to prepoznali kao dobru priliku da zajedno to radimo, ali i da njima bude lakše. Naravno, vaterpolo je bio dobar izbor i za krivu kičmu, tako da mogu da kažem da su roditelji odlučili, a da sam se ja silom prilika prilagodio.”
“Ja sam rano prihvatio da ću biti vaterpolista, poslije godinu dana trenirao sam svaki dan. Shvatio sam to kao moju obavezu. U to vrijeme nije bilo mnogo igre u tim treninzima i treneri su nam približili to - da je to jedna ozbiljna stvar, da se time moramo ozbiljno baviti. I ja sam to brzo i shvatio i za mene je to otprilike već od te neke osme, devete, desete godine postao posao, kao neku svoju obavezu. I sad se ne sjećam tih možda kriznih momenta, da sam htio da odustanem. Vjerovatno su i roditelji uticali na to da prebrodim sve te krize.”
Kako je to biti mlađi brat sportiste?
“Pomoglo mi je dosta, jer je on krčio put i za mene i za njega. Na mnogim preprekama gdje je on zapeo, ja sam uspijevao da prođem poučen njegovim iskustvom. Uvijek sam se savjetovao prvo sa njim. On je stvarno prošao dosta toga u vaterpolu - imao je mnogo i lijepih, a i onih ružnih momenta. Meni je bilo mnogo lakše jer sam bio bogatiji za to njegovo iskustvo.”
“Uđem u svlačionicu pa sjedim, ćutim i osluškujem”
Kako je navići se na ekipu u kojoj igraju tvoji idoli? Rano si zaigrao za reprezentaciju?
“Veliki dio te reprezentacije je igrao u Partizanu. Ja sam 2009. prešao iz Vojvodine u Partizan, tako da sam u tom momentu već upoznao i počeo da dijelim svlačionicu sa većinom njih. Bio mi je to šok, to su momci koje sam ja gledao, bili su mi idoli, bili su nešto čemu sam ja težio i nešto što sam ja htio da postanem jednog dana. Period privikavanja na ambijent je trajao jedno mjesec dana, tada sam bio pogubljen - uđem u svlačionicu pa sjedim, ćutim i osluškujem. Imao sam strahopoštovanje.”
Kako prevazići strahopoštovanje?
"Nisam doživio da sam na njihovom nivou tog momenta kad sam se njima priključio. Ja sam i dalje negdje znao da ja imam još mnogo, mnogo da radim da bih došao na njihov nivo. Mislim da vremenom to samo od sebe prođe, taj neki osjećaj. Ja sam samo tu ćutao i radio šta mi se kaže. Imao sam sreću da su oni mene jako dobro prihvatili i onda je to sve prošlo bezbolno.”
“Prvi put ja nisam bio član nečega što sam ja doživljavao kao porodicu”
Bio si član reprezentacije u Riju 2016, a na narednim Igrama te nije bilo, kako si to doživio?
“Bilo je teško. Cijeli taj ciklus sam odradio, osim Olimpijskih igara i pred samo takmičenje sam otpao sa spiska. Izuzetno me je to pogodilo, bilo je teško. Negdje sam znao da može to da se desi to, bio sam u lošoj formi i možda sam očekivao, ali me je pogodilo kao grom iz vedra neba. Prvi put ja nisam bio član nečega što sam ja doživljavao kao svoju drugu porodicu, kao svoju kuću, jer skoro deset godina sam bio član nacionalnog tima. Imao sam period jedno godinu ili možda čak dvije, gdje nisam mogao da se pronađem, gdje sam mislio da više nisam ja taj, pao sam i sa kvalitetom.”
Kako pronaći motivaciju poslije toga?
“Nisam mogao da nađem motivaciju dugo i to se primjećivalo i u mojim igrama u klubu, tada sam igrao za Radnički iz Kragujevca. Nisam mogao da nađem motivaciju jer za mene uvijek i kroz cijelu karijeru najveća motivacija bilo to igranje za reprezentaciju i te medalje sa reprezentacijom, takmičenja. Meni je to uvijek bilo nešto najviše, nešto čemu sam uvijek težio da budemo na vrhu. Dugo nisam mogao da se osvijestim, dok se nije pojavila opcija da bih možda mogao da zaigram u Parizu na Olimpijskim igrama. Samom tom mogućnošću počeo sam da crpim motivaciju za sve što je dolazilo.“
Kako se vratiti tamo gdje si bio kad odeš na dno?
“Potreban ti je jasan cilj. Ja sam ga pronašao, trebalo mi je mnogo vremena, ali sam uspio. I upornost i rad.”
“To je nasleđe pređašnjih generacija”
Šta znači kult reprezentacije u vaterpolu?
“Teško je to objasniti. Ja sam to doživio kao nasljeđe od pređašnjih generacija. Prvo pravila koja moraju da se poštuju, drugo - samo prezentovanje svoje zemlje je nešto izuzetno za mene. To je nešto što ja nisam znao kako funkcioniše dok nisam došao, nešto što su meni prenijeli momci koji su bili tu prije mene, bukvalno su me vaspitali.”
“Nešto sam ja sad prenosio ovim mlađima koji su ušli u reprezentaciju poslije mene. Ne znam sad kako bih ga definisao. Recimo, kult naše reprezentacije je da se uvijek teži zlatnoj medalji. I zahvaljujući tome, ja mislim da smo mi i ostvarili ovaj veliki broj medalja, ne samo u zadnjih 10, 15 godina, nego mnogo ranije. Tvoja obaveza da ti svoju zemlju predstavljaš u najboljem svjetlu i da težeš ka najvišem.”
U reprezentaciji imate nešto što nazivate kafić, o čemu se radi?
“Kafić je mesto osmišljeno prije Rio de Žaneira, a kafić je sam po sebi neizbježno mjesto za svaki dan. Zbog ritma takmičenja i nemogućnosti da odemo da popijemo kafu, mi smo osmislili tu jednu sobu, gdje je naš fizioterapeut Vladimir Radović. I onda smo te godine napravili kafić, to je mjesto gdje se mi skupljamo, družimo, provodimo dosta vremena, sumiramo utiske, razgovaramo i o vaterpolu i o taktici. Imamo i periode gdje je totalna razbibriga, gdje samo provodimo vrijeme zajedno, mislim da nas je taj kafić održao već deset godina.”
Opuštate se u kafiću, ali ti i tvoj saigrač iz reprezentacije Nemanja Vico imate još jedan zanimljiv način opuštanja, objasni nam?
“To je bila čuvena muzička soba, gdje smo mi ležali i nismo komunicirali. Muzika je bila pojačana do maksimuma, a njen cilj je bio da skrene misli sa svega što se dešavalo. Same Igre su veliki stres, svakog dana se samo priča o vaterpolu, ali Vicu i meni to nije prijalo. Mi na tih sat vremena slušamo muziku koja je pojačana baš jako, da skrenemo misli sa tog vaterpola i da negdje uz muziku odlutamo na neko ljepše mjesto, pa eto, bar na tih sat vremena. I pomagalo nam je.”
A, kako se nosiš ti sa stresom?
“Stres je neizbježan. Pokušam prvo da se ne opterećujem mnogo samom utakmicom dok ne dođe do nje. Recimo dan ranije ili dva, da ne pravim od toga famu. Ništa pametno se ne može izroditi iz toga jer ta utakmica će doći kad bude vrijeme za nju i ona će biti samo takva kakva bude tog dana. Ne možeš ti sad nešto predviđati i mnogo se stresirati za nešto što se uopšte neće dogoditi na taj način.”
“Svakog dana moram da budem olimpijski šampion”
Šta ti je olimpijska medalja donijela ili promijenila?
“To je jedna ogromna obaveza za budućnost. Poslije toga ne možeš više nikad da dozvoliš sebi da se pojaviš na nekom treningu ili na utakmici, da neko može da uperi prstom ka tebi i kaže - vidi ga na šta liči, vidi ga kako se opustio, vidi ga kako loše trenira. Imaš još tu jednu obavezu da svakog dana moram da budem olimpijski šampion i da se tako ponašam i da tako treniram, ali mislim da me to sad i gura, imam 34 godine.”
Čime bi želio da se baviš poslije igračke karijere?
“Nisam siguran da li želim da ostanem u vaterpolu. Moja priprema je počela prije jedno četiri, pet godina, kad sam sa bratom i ocem krenuo da se bavim poljoprivredom. To je jedna od mogućnosti poslije karijere. Sigurno da bih uz to volio još nešto da radim. Znam da ne bih volio da budem trener, to je viši nivo vaterpola, možda savjetnik.”
“Moj privatni život pati mnogo, a vaterpolo ne pati uopšte”
Koliko tvoj privatni život pati zbog vaterpola?
“Moj privatni život pati mnogo, a vaterpolo ne pati uopšte - sve je posvećeno vaterpolu i mojoj karijeri. Moja porodica "igra vaterpolo", živi moj sportski život. Dosta smo se selili, djeca mijenjaju vrtiće. Oni trpe mnogo toga, ja mnogo vremena nisam kod kuće, onda je supruga sama sa djecom, to su neke stvari koje utiču na naš normalan život.”
Da li tvoja djeca igraju vaterpolo?
“Još uvijek ne, ali sin je izrazio želju da bi volio da počne. Mislim da će u nekom narednom periodu i on krenuti, ja nisam bio za to. Gledao je moje utakmice stalno pa mu se svidjelo.”
Ti si roditelj, koji bi savjet dao drugim roditeljima, kako da usmjere svoju djecu?
“Preporučio bih vaterpolo iz više razloga. Recimo, prije svega je kičma, zdrav je sport, u vodi se razvijaju svi mišići. Drugo, kroz vatrpolo djeca će se igrati, boraviće u jednom zdravom okruženju, družiće se, putovaće, to je velika dobit od sporta. Treneri su i dalje malo strožiji, što mislim da je dobro, praktikuje se jugoslovenska škola, pa su i ti treneri mlađih kategorija i dalje onako stroži i drže disciplinu, nauče djecu kako da se ponašaju, ne samo na bazenu, nego i van bazena.”
“Volio bih da imamo više bazena”
Danas je uglavnom veliki problem u sportu stručnost trenera, kako se tebi čini ta situacija u vaterpolu?
“Recimo, nije lako biti trener juniora u vaterpolu. Prvi i osnovni razlog su financije, vaterpolo ne može da pruži tom mladom treneru da može da živi normalno sa porodicom od toga. Sve manje i manje je ljudi koji se bave vaterpolom. Sad koliko su stručniji, nije moje da ih ocjenjujem.”
“Mi hvala Bogu i dalje izbacujemo te neke nove klince koji su dobri, talentovani, ulaze u reprezentaciju. Sigurno da bi bilo bolje da imamo više vaterpolo centara u Srbiji i da imamo više bazena. Takođe vaterpolo se ne promoviše na pravi način, u stvari uopšte se ne promoviše. Da li će ta promjena pravila nečemu doprinijeti? Ja mislim da neće.”
“Uspui da sa vrha odem na dno, pa još jednom da se podignem na tron”
Kad bi imao čarobni štapić, šta bi uradio?
“Ne bih mijenjao u suštini ništa. Recimo, jedino bih u toj ranoj fazi nešto... Slabo su se bavili našim tijelima i sad recimo imam povrede koje me muče kroz svaku sezonu. Mislim da nije bilo mnogo stručnih ljudi oko mene i tada drugara koji su trenirali i to sad dolazi na naplatu. Svako jutro kad se probudim treba mi jedno pet, šest minuta da postinem tu radnu temperaturu da bih mogao da ustanem iz kreveta.”
"Priča za medalju" Miloša Ćuka: Teško sam podnio kad sam bio precrtan sa spiska reprezentacije Srbije
Ko je Miloš Ćuk kad nije u bazenu, šta inače radiš?
“Jako volim da pratim sport, Konkretno košarku, uhvatio sam sebe da gledam ABA ligu, utakmice nekih manje popularnih ekipa i nije mi dosadno. Malo manje pratim fudbal i volim muziku. Jako volim domaću kinematografiju i ne može ništa strano da mi bude bolje od ovog našeg domaćeg. Tako da bih ja preporučio sve od ove naše domaće kinematografije, naročito iz 70. ili 80. godina.”
Na šta si ponosan?
“Najponosniji sam na porodicu, dvoje djece. A, što se tiče ove sportske strane, najviše se ponosim posljednjom medaljom, što sam uspio da sa vrha odem na dno, pa još jednom da se podignem na tron. Ova medalja mi je nešto čime se sad baš ponosim.”
Šta bi poručio malom Milošu Ćuku?
“Budi uporan, na pravom si putu. Izabrao si dobar put i vremenom će doći sve na naplatu, doći će i rezultati. Dakle, upornost.”
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!