Vanja Grbić objašnjava svoj legendarni potez iz finala OI 2000. godine i ističe da to nema veze sa sportom, već sa vjerom i borbom za zemlju.
Legendarni srpski odbojkaš Vladimir Vanja Grbić zauvijek će biti upamćen po "onom" potezu iz finala Olimpijskih igara 2000. godine u Sidneju. I kada se kaže "onaj", oko toga nema dileme - samo je Grbić preskočio reklame, vratio loptu u polje, a onda blokom osvojio poen za Srbiju protiv Rusije koju su na kraju pobijedili 3:0 i došli do zlatne medalje.
Godinama se taj poen reprizira, postao je esencija odbojkaške igre, a Vanja Grbić je u otvorenom razgovoru u podkastu kod oca Predraga Popovića istakao da mu je dosta da sluša analize, da mnogi ne razumiju da je taj potez osvojio - vjerom.
Moj potez veze nema sa sportom
"Kako objašnjavaju ljudi u materijalnom svijetu taj potez, taj skok? Iščuđavaju se, mjere sve, pa biomehanički, ali ja vam kažem... To nema veze sa sportom. To je vjera - vezana samo za to za koga igraš i za koga se boriš", rekao je Vanja Grbić koji je potom počeo da nabraja šta je sve prethodilo "onom" potezu.
"Sjetite se 1995. godine, dobili smo priliku, otišli smo tamo na EP i osvojili bronzu. Onda 1996. godine idemo na otvaranje OI, rat u Bosni, a Samaran priča pola sata o tome kako smo mi agresori na Bosnu. Politički govor. Nije prvi put da je MOK politička organizacija, mnogo više je bila za vrijeme Baha. Osvajamo bronzu. Onda igramo sa Holandijom finale u Holandiji, osakati nas sudija Norvežanin. Ostane nam gorak ukus u ustima. Onda, 1998. godina nas dobijaju Italijani u finalu SP, dopingovani, ne dozvoljavaju da se uđe u proces zbog MOK-a. Ja sam bio među najbrojnijima za MVP-a - i ne može jer trčim svuda sa zastavom svoje zemlje, a ona nije dobra za sponzore. Mene je način na kojim sam igrao za svoju zemlju, doživljavao svoju zemlju i taj koji sam najviše koštao. A ja to najviše volim. Znaš koliko me boli uvo za to?", rekao je Vanja Grbić.
"Da li će neko da me prizna ili neće, savršeno me ne interesuje, znam ko sam i odakle sam. Igramo 1999. godine protiv Italije u Beču, sudija nam krade loptu, pa se mijenjaju pravila. I onda dolazi to finale OI 2000. godine, igramo s braćom Rusima. Jednom igraš finale, kidaš, nema boli, ti kad si ratnik - to je doviđenja. To je sve te prethodne godine kako si vaspitavan, ti svakog možeš da pripremiš fizički i tehnički, ti mečku možeš da naučiš da vozi bicikl u cirkusu, ali ne može da vozi Tur de Frans. Ti kada preskočiš preko ograde...".
"Niko nije bio spreman da pogine za zemlju kao ja"
"Ima ih i boljih i jačih od mene, ali nema nikog ko je bio spreman da pogine za svoju zemlju kao ja. E to ne dozvoljavam. Tu se razlikujemo ostali i ja. Tu gdje su se ostali zaustavljali. Znaš koji je komentar bio - usralo ga. Ili su rekli da to neću ponoviti. Nije naša vjera kod svih ista", rekao je Vanja Grbić sa suzama u očima, ističući da bi opet sve uradio za svoju zemlju sa kojom je bio olimpijski šampion.
"Nisam smio da iznevjerim zemlju"
Otac Predrag Popović rekao je Vanji Grbiću da je bio heroj svoje zemlje, da mu se to nikada neće zaboraviti, a slavni odbojkaš je uzvratio riječima da ništa to ne bi bilo bez srpskog naroda: "Koliko sam ja trebao vama, toliko ste mi trebali meni. Uvijek je recipročno. U trenucima kada sam bio umoran i kada sam dovodio u sumnju to što radim, upravo je to da ne iznevjerim svoj narod pravilo razliku. To možeš jedino ako imaš viziju. Sve drugo je prazna priča. Ne možeš da igraš za reprezentaciju ako ne osjećaš punim srcem. Ja sam bio svjestan toga, svjestan da način na koji izbacim svaku emociju da će doći do svakog ko me je vidio. To više nije pitanje rezultata, novca, lajkova, to je nešto drugo. Ili to razumiješ ili ne. Kako ti možeš nekome da objasniš svoju vjeru?", rekao je Grbić.
"Ljudi iz svjetske federacije mi kažu da ovo što ja radim (kampovi za djecu, prim. aut.) - ne postoji nigdje u svijetu. Ja kažem, hajde da ja budem prvi, ali ako želimo dobro našem sportu - ili sportu uopšte - da se zapitamo šta je dobro za nas. Da ne budemo korisnici, nego proizvođači, to je vrlo jednostavno. Čovjek se na putu kojim ide prosvjetljuje, shvata zašto je izabran. Neko u neznanju prođe život jer ne želi, a neko prođe u izobilju emocija jer je shvatio da je u davanju, bez pretenzija da dobiješ pravo zadovoljstvo", zaključio je on.
BONUS VIDEO:
(MONDO)