Pozorišni reditelj, bivši Ministar u Vladi Srbije za MONDO govorio o novoj predstavi u Banjaluci, zašto su nama važni Ibzen i umjetnost, o napuštanju politike, “drugima i drugačijima”, budućnosti…
Trenutno u Narodnom pozorištu Republike Srpske postavlja predstavu “Nora” ili “Lutkina kuća” Henrika Ibzena čija je premijera zakazana za 8. jun u Banjaluci. Uvjeren je da je norveški dramski pisac itekako aktuelan i u 21. vijeku.
“Ibzenovo djelo ima mnogo veze sa našim životima. Ono je u svoje vrijeme otvorilo brojna pitanja koja su, na žalost, aktuelna i danas. Između ostalih: 'Šta znači kad sreća nije ništa više od sigurnosti?' Nekako smo gurnuti u osrednjost. Uzrujani smo, pod stresom, uplašeni. Tako smo završili u zemlji koja je jalova, koja nema ni političke ni idividualne vizije. Nesolidarnost, to je slogan - potpuna usmjerenost na karijeru. Vjerujem da će i publika to vidjeti na premijeri 8. juna u NPRS“, rekao je Bradić u intervjuu za MONDO.
Za svoj rad u pozorištu mnogo puta je dosad nagrađivan, a posebno je ponosan na nagradu koju je dobio zbog postavljanja predstave “Prokleta avlija”, po pripovjeci Ive Andrića.
“Sterijine nagrade za dramatizaciju i režiju “Proklete avlije” koje sam dobio 2000. godine bile su potvrda mog dotadašneg pozorišnog rada. Izazov je bio veliki - transpozicija Andrića u pozorište, ali je i zadovoljstvo bilo veliko. Te nagrade su stigle u trenutku moje profesionalne i lične zrelosti, ne prerano niti prekasno”.
Iako se u art krugovima politika smatra “prljavim” zanimanjem, Bradić je ušao u cijelu priču i 2008. godine postao Ministar kulture u Vladi Srbije kod tadašnjeg premijera Mirka Cvetkovića…
“Bilo je to veliko i dragocjeno iskustvo. To vrijeme pamtim kao provjeru želje da režiram kulturnu politiku. Vrlo brzo sam se osvjedočio da je, za razliku od režije koja ima jasno postavljene ciljeve, planove i ljude koji to sprovode, politika vještina kompromisa i samoreprezentacije. To mi nije bilo blisko i iz toga sam izašao. Meša Selimović bi rekao : ‘Više sam volio da budem prevaren nego pokvaren’”.
Nebojša Bradić je takođe poznat kao ljubitelj muzičke umjetnosti i veliki kolekcionar gotovo svih žanrova u muzici.
“Tačno je, imam veliku kolekciju nosača zvuka u kojoj se nalaze autori od Johana Sebastijana Baha do Kita Džereta. Znači, dijapazon je veoma širok - klasika, džez, rokenrol, bluz, kantri, vorld…”.
U svojoj karijeri postavio je mnogo predstava u brojnim pozorištima…Po djelima velikih pisaca poput Meše Selimovića, Andrića, Borislava Pekića, Dobrice Ćosića, radio je relativno nepoznate komade, ali i prema vlastitom tekstu (Moj brat, Noć u kafani titanik…)
“Bilo da radim klasičan dramski tekst, dramatizaciju ili svoj tekst ja prije svega režiram predstavu za koju mislim da ima nešto da kaže nama u ovom vremenu. U tome nastojim da poštujem pisca čije djelo režiram ali i medij u kome to činim. Neke od pomenutih pisaca sam lično poznavao, sa njima lijepo sarađivao. Borislav Pekić me je stavljao u krug svojih prijatelja, a sa Dobricom Ćosićem sam dugo i sadržajno razgovarao i u tim razgovorima sam učio. Međutim, događalo se da u susretu sa manje poznatim autorima naiđem na zahtjeve koji nisu bili u skladu sa reputacijom njihovog djela. Često su bili isključivi, a saradnja veoma naporna”.
Na naše pitanje da prokomentariše polemiku oko slavnog njemačkog filozofa Martina Hajdegera, koji je bio član nacističke stranke i rektor Univerziteta u Frajburgu za vrijeme provođenja tzv. “rasnih zakona” nad Jevrejima, reditelj je istakao da je u svemu važna “mjera”.
"Kreativnim čitanjem djela pojedinih autora jasno utvrđujemo u kojoj mjeri je njihov opus povezan i sa njihovom biografijom. Međutim, suditi o djelu isključivo na osnovu biografskih elemenata ili pojedinih izjava nije produktivno. U tome nosimo i teško breme prošlosti. Mi smo dugo živjeli u sistemu i državi u kojoj je bilo lako stigmatizovati i osuđivati pojedine pisce samo zahvaljujući tome što su ‘drugi’ ili ‘drugačiji’. Toga se još uvijek veoma sporo i teško oslobađamo”.
Iako je današnji “običan čovjek” rastrzan zbog jurnjave za novcem i pukim preživljavanjem, po Bradiću je užasno važno aktivirati tog “običnog čovjeka” za umjetnost. Recimo rudara…
“Ima taj divan komad ‘Rudari slikari’ koji govori o grupi rudara iz Velsa koji su u večernjoj školi naučili da slikaju i napravili veoma zapaženu izložbu u Londonu. Talentovanih ljudi ima svuda i uvijek. Trebalo bi ih samo aktivirati”.
Istorijski posmatrano, komunizam je kao ideja u praksi propao, a kapitalizam se pokazao kao previše “autodestruktivan” zbog uništavanja planete zarad profita…Šta nam nosi budućnost?
“Istorija nije samo ono što se desilo: ‘Ona je ono što se desilo u kontekstu stvari koje su mogle da se dese’. Dakle, mogućnosti nisu iscrpljene. A dotle - živimo!”, zaključio je beogradski reditelj.