Mujo Selman iz Gornje Sanice godinama se iz ljubavi, ali i inata, trudi da očuva autohtone bosanske rase te na svojoj farmi gaji buše, tornjake i bosanske koke.
"Možda je to kod mene nekakav inat, da ga tako nazovem, sve što je naše na prostorima Bosne i Hercegovine se poništava. Poništavaju i nas kao narode. Mogu da kažem da sam kao mali prohodao uz tornjaka i čuvao bosanske krave, dobro se sjećam i tih bosanskih koka. Ponosan sam na ovo što radim, od ovoga nemam ništa, ali ne znam ni ja šta me nosi. Dok mogu hodati, biće to tako", kaže Selman.
Njegovo imanje čine šumarci, obronci i potok. Buše slobodno šetaju pašnjacima, a svaka od njih oko vrata ima zvono, pa kada stado krene nekuda, zvona zvuče kao kakav orkestar.
Tornjaci, autohtona bosanska pasmina pasa, izležavali su se na zimskom suncu, tek ponekad podižući glavu i posmatrajući pridošlice, ekipu Anadolije, kao da se prave važni zbog svoje ljepote. Kada su odlučili da obrate pažnju na gazdu i goste, na prvu su uzaludna bila uvjeravanja Muje Selmana da su vrlo umiljati. Pri susretu sa psima ovako impozantne veličine i najhrabrijima bi srce brže zakucalo. Naše nepovjerenje prva je osjetila ženka, podmećući glavu pod ruke kako bismo je mazili, dok je mužjak nakon kratkog poziranja nastavio drijemati na pašnjaku.
Samo su bosanske koke na Selmanovoj farmi zatvorene u kavez, ali najviše zbog svoje sigurnosti.
Selman je u određenim momentima imao i po 70 bosanskih buša. Ispričao nam je da su institucije zakazale, odnosno ljudi koji ih čine, jer nisu u stanju da prepoznaju da cilj treba biti očuvanje autohtonih pasmina Bosne.
"Ako to minimiziramo, mislim da minimiziramo i našu opstojnost na ovim prostorima, mislim da bi se mnoge države otimale, kao što su se i otimale", kazao je Selman.
Priča da ga je bosanska buša othranila. Na ovim pašnjacima ih je čuvao, i time se ponosi.
"Otac je prodavao volove bodače, te bosanske bakove koji su neprikosnoveni borci na ovim prostorima i pobjeđuju sve, ne znam ni ja kako bi ih nazvao, bjelosvjetske pasmine, zato što je ovo njegov prostor, zato što ovo hoće da očuva. Kod životinja je to karakteristično, da produžavaju sebe tom svojom snagom, to ko je glavni uz te krave, junice na našim pašnjacima. To ga je održavalo, morao je i da se bori", priča Selman.
Kaže da podržava borbe bosanskih bikova samo ako su u okviru dozvoljenog, da se poštuju nekakva prirodna pravila, koja postoje i koja su i održala tog baka.
"Da li bolje da jedan Peronja doživi duboku starost, da ostavi svoje potomke ili da ga pojedemo negdje od dva i po, tri mjeseca? Uz pravila, bez skrnavljenja životinja. Ovo u vezi bosanskih bikova nalazim pravdanje jer to volim, imam osjećaj da bi mi puno toga ukrali, negdje moje lično iščupali iz mene, kad bi to zabranili. Nadam se da neće", kaže on.
Ponosan je i na činjenicu da je na njegovoj farmi urađeno nekoliko magistarskih radova, ali i doktorskih disertacija. Tako je provjerena i autohtonost buša na Selmanovim pašnjacima. Genetska provjera izvršena je u Minhenu gdje je prema riječima Muje Selmana, potvrđeno da je u pitanju autohtona pasmina Bosne u tipu ilirske buše, odnosno anadolskog govečeta.
Tornjaci su Selmanova slabost, pa kaže da šta god bi rekao o njima, malo bi rekao.
"Kada bi me sada dijelili ne znam gdje bi me stavili više da li kod tornjaka ili bosanske buše", kazao je on.
Objašnjavajući kako se takmičio sa ovom rasom, naglasio je da je ponosan jer je bio svjetski prvak 2006. Smatra da je to sigurno najbolji pas na svijetu na prostorima gdje ima vuka i medvjeda.
"On je takav presretač, tako dobar oblajivač, tako umiljat kad je čovjek u pitanju, takav je šta bi god rekao, malo bi rekao, svi ti svjetski epiteti su baš naklonjeni njemu. Mislim da je u mog Šarova ljepši rep nego sve one bjelosvjetske cuke. Svi psi imaju svojih kvaliteta, ali ovaj je moj, ja ga ne dam zbog toga ga svojatam. Ovo je pas Bosne, pas naših naroda, pas naših djedova i često imam osjećaj da se lažemo, minimiziramo to", kaže Selman.
Njegovih pasa danas ima svugdje, a od neobičnijih mjesta navodi Australiju, te kanadski Jukon.
Bosanske koke nabavio je preko Njemačke u Turskoj, od uzgajivača, jer je ova perad nestala sa prostora BiH. Objašnjava da kada je Austro-Ugarska okupirala BiH, stanovništvo koje odlazilo u Tursku, povelo je sa sobom domaće životinje koje su mogli ponijeti. Selman drugima, koji hoće da imaju čistu rasu, rado dijeli jaja bosanskih koka. Nevjerovatno je, kaže, slušati bosanske pijetlove, čuvene po dužini kukurikanja u jednom dahu, ujutro kada se takmiče koji će duže i ljepše pjevati.
"Ponekad mi je dan kratak, u nekakvim mojim poslovima u nekakvom mom uživanju i gledanju kako volovi zovlju, kako psi laju i kako horozovi pjevaju", iskren je Selman.
Žali, jer ga institucije nisu razumjele, a nudio se da drži oglednu farmu bosanske buše sa tridesetak krava, pa da očuvanje ove rase bude uspješnije.
Selman, po zanimanju vaspitač, kaže da je mogao biti "gospodin", da nosi kravate i čita novine sjedeći u kafani. Ipak, srećniji je na otvorenom jer tu ima "smiraj svoje duše", na vrletima, na predivnom bosanskom krajoliku, slušajući kako huči Kočanica, rječica koja izvire na njegovom imanju.
"Baš mi je ovdje lijepo, ovdje je moja duša, ovdje sam odrastao, čuvao krave, ovdje je nekakva moja snaga, kad mi ponestane te snage, prošetam se ovdje malo oko ovih zavlaka, oko ovih ostrvca, ada, i budem snažan, jak", kaže Selman.
Nedavno je gledao priču o bosanskom brdskom konju. Čuo je da će ga dijeliti ljudima, s ciljem očuvanja pasmine, a prvom prilikom pokušaće nabaviti ždrijebe.
"Ako mi neće pokloniti da ga čuvam, kupiću neko malo ždrijebe, neka ga, neka ovuda leta, ja ću se igrati sa njim", dodao je Selman.