U samo nekoliko mjeseci ostali smo bez Gage Nikolića, Marinka Madžgalja i Bate Živojinovića... nećemo ih zaboraviti.
Ima li među vama osobe koja nije barem jednom u životu rekla: "Brzine ti idu u H" ili da je "Kazablanka u Švajcarskoj"?.
U nekoliko mjeseci ostali smo bez ljudi koji su zaslužni za ove replike, za naš smijeh, sjedenje ispred televizora u osam uveče.
Uz brektanje mitraljeza učili smo kako biti mangup (Tihi i Prle) uz priče iz radionice kako biti švaler kao Pufta, uz novinske članke i televizijske intervjue ovih junaka, kako biti čovjek.
Postoji možda uloga koja bi prevarila gledaoca da pomisli da je junak sa velikog platna i malog ekrana upravo sve ovo - i mangup i šmeker i dobar glumac, ali karijere koje traju decenijama, ljubav gledalaca i tuga koju smo kolektivno osjetili kada su nas napustili i Gaga i Marinko, a sada i Bata, pokazale su da nam da su prije svega bili ljudi s kojima bismo rado popili kafu, pogledali utakmicu i pričali o životu - prijatelji, pa tek onda Brana, Valter i Čeda.
Zahvaljujući mnoštvu uloga koje su odigrali, a mi upijali, pomislili smo da ih znamo i da nam svima i jesu prijatelji. Odlazak prijatelja jako boli, zar ne, ali isto tako, sjećanje na njega postaje jače, ljepše, vječno.
Upravo zbog toga dragi naši prijatelji, znajte da iz ovog višedecenijskog drugarstva u vječno sjećanje nosimo samo lijepe stvari - neka ste bili negativci, neka ste krali i varali Rahele Ferari za pare, neka ste davali "samo krtinu - ništa masno" zgodnim mušterijama i neka ste zeznuli Crnog Gruju svojom plitkošću.
Voljeli smo vas svake sekunde svakog kadra svakog filma i serije i hvala vam što ste učinili da to bude tako lako. I vama i Bori Todoroviću, Nikoli Simiću, Đuzi Stojiljkoviću , Bati Stojkoviću..
Mi nećemo reći zbogom nijednom od vas - jer nijedan ne može da ode dok ima prijatelja koji ga pamti.