„Bumerang“ ili priča o bibliotekama i granicama.
„Beskrajne su tajne provincijskih biblioteka.“ Ovom rečenicom je Svetislav Basara započeo svoj roman „Fama o biciklistima“, ali isto tako ju je mogao iskoristiti i Berislav Blagojević u svom novom romanu „Bumerang“.
I dok se Basara igra izmišljajući knjige koje pronalazi u biblioteci u Bajinoj Bašti, Berislav – ili da budemo precizni, njegov junak – u biblioteci u Brodu pronalazi jedan fascinantat artefakt, izdanje nadbiskupskog časopisa Vrhbosna iz 1920. i neke, odštampano na ćirilici i ekavici (!) koje poziva na štrajk u odbranu radničkih prava pobunjenih željezničara!
Otkud taj dokument tu posebna je priča, ali takav početak nije slučajan i ima svoje mjesto u arhitekturi knjige. Tim uvodom, koji kao da je pisan ne u drugom vremenu već u drugoj dimenziji, Berislav pravi preludijum za ono što će tek da dođe, priču o bibliotekama, granicama, pravu čovjeka na rad i putovanju kroz vrijeme.
Postoji nekoliko ključeva za čitanje ovog romana.
„Bumerang“ je i priča o Brodu kao gradu koji je vječito na granici svjetova.
Prije svega, možemo ga čitati kao priču o četvorici tridesetpetogodišnjaka i njihovim problemima pri snalaženju u ovom vremenu i prostoru. To su one godine u kojima je čovjek, kao što bi Meša rekao, dovoljno mlad da ima još želja, ali dovoljno star da ispije podosta životne žuči i vidi kako za napredak i ispunjenje ambicija nisu dovoljni ni pamet ni težak rad već često nešto sasvim drugo. Bumerang generacijom se u nazivaju „mladi odraslog uzrasta koji se vraćaju da žive sa roditeljima nakon perioda nezavisnosti“.
U slučaju četvorice musketira o kojima Berislav pripovijeda ne radi se o ljudima koji nemaju želje za životom, koji nisu pokušavali da nađu posao, ženu, da sagrade svoj dom. Naprotiv. Radi se o ljudima koji su sve to pokušavali, volontirali, išli na razgovore za posao, skupljali odbijenice kao Panini sličice i onda su u jednom trenutku iz ovog ili onog razloga jednostavno odustali.
Mnogo je pasusa u kojima se ta njihova prostorno-vremenska dezorijentisanost materijalizuje: „I mi smo u okovima, ali u nekim drugačijim – u verigama beznađa, bankarskog ropstva i domaćih robovlasnika. Stojimo i čekamo i krivi i dužni. Stojimo i ćutimo, baš kao i oni. U gradu začaurenom u rascjepu između šta-bi-bilo-kad-bi-bilo i šta-bi-bilo-da-je-bilo, u gradu koji ne nudi ništa sem vremena. Ima li razlike između osuđenika i nas, tobože slobodnih? Postoji li razlika izmešu zatvorske ćelije i ovog grada?“
„Bumerang“ je i priča o Brodu kao gradu koji je vječito na granici svjetova. To je posebno naglašeno u poglavlju koje se baš tako i zove „Na granici“ i to poglavlje je jedan od najboljih dijelova romana iz kojeg čovjek prosto ne zna šta bi prvo citirao.
„Sredinom rijeke pruža se nevidljivi limes koji je, čini mi se, oduvijek tu. Granicu je nemoguće opipati, na nju se ne može staviti prst i reći eto, to je to, ali svejedno znam da je tu. Osjećam je, ona je dio mene. Ona je rođenjem stečeni melanom koji sporo ali sigurno burgija u dubinu tkiva. I ako bih želio biti operisan od nečega, onda bi to sigurno bio taj zloćudnik. Ali, granica je, kako nas je istorija već informisala (jer podučila nas nije, to je fakat!), žilava kategorija čija tajna dugovječnosti počiva upravo u nama. I prilično je depresivna ta izvjesnost da će granice iščeznuti tek onda kada naše vrste više ne bude.“
Bumerang generacijom se u nazivaju „mladi odraslog uzrasta koji se vraćaju da žive sa roditeljima nakon perioda nezavisnosti“
U ovom dijelu knjige najzanimljiviji je dio gdje se pojavljuje motiv pronađenog rukopisa. „Najzanimljivi dio“ zapravo zvuči prilično blijedo, to je jedan istinski fascinantan odlomak koji naprosto savija vrijeme. Tu Berislav, kao i spomenuti Basara na početku, zapravo igra staru postmodernističku igru pronalaska izgubljenog rukopisa i preko ove igre povlači vremenske parabole s kojima dokazuje, kao Propovijednik, da se nikad ništa ne mijenja i da ništa novo nema pod suncem.
Narator u jednom trenutku u knjizi laureata NIN-ove nagrade iz Broda Voje Čolanovića, koji se takođe u romanu spominje često i sa kojim vodi intertekstualne razgovore, sasvim slučajno pronalazi papir nepoznatog porijekla na kojem zapravo otkriva da je sve to što njega muči godine 2016. isto tako bilo prije nekoliko vijekova.
To je priča o Luiđiju Ferdinandu Marilji, italijanskom grofu, prirodoslovcu, avanturisti, diplomati i špijunu, koji je naše krajeve zadužio time što je napisao djelo „Danubius Pannonico-Mysicus“. Tatari su ga tokom jedne misije oteli i držali u zarobljeništvu, onda su ga prodali nekim bosanskim konjanicima, a na kraju su ga otkupili franjevci i oslobodili. Njegova životna je nevjerovatna i nema ovdje dovoljno mjesta da se kvalitetno prepriča. Ali ono što je bitno jeste da je on u jednom trenutku „poput krtice rovio po krvavom i ugljenisanom Budimu“ i tražio ostatke biblioteke Matije Korvina i tu uviđamo još jedan razlog zbog kojeg ga je Berislav uveo u ovu priču.
Knjige u ovoj knjizi su nešto gotovo ljekovito.
Drugi razlog je isto tako bitna je činjenica da je on vodio austrijsku delegaciju za razgraničenje po Karlovačkom miru 1699. godine. (Opet te proklete granice!) Saznajemo tako da je zbog nekog ostrva nasred Save, koje je postalo prepreka u pregovorima, Visoka porta pisala austrijskom dvoru, kako je car lično naredio Marsiljiju da sa ovog ostrva ukloni topove, da poruši rovove i da se ostrvo u dokumente uvede kao zajedničko.
Čitav ovaj odlomak koji se proteže na nekoliko strana napisan je u samo jednoj rečenici i čovjek ima osjećaj kao da čita neki od Albaharijevih romana ili gleda jedan od onih filmova koji su snimljeni u jednom kadru.
Kraj tog odlomka je posebno lijep: „I on zaklopi knjigu i obuze ga gnjev zbog činjenica da je samo njegov grad bio predodređen za uništenje, jer isto se desilo i mnogo puta kasnije i on poče da plače nekontrolisano i pomisli opet na Korvinovu biblioteku, pa na ojađenu i obesknjiženu biblioteku u svome gradu, pa na Marsiljija i na takozvanu Marsiljijevu liniju,koja je u dijelu Pounja, eto, i danas granica između država i kako je sve povezano i kako sve ima smisla i kako je, opet, sve besmisleno i kako se sve mijenja i granice i države i ljudi i kako je sve prolazno i kako ne vrijedi žaliti ni za čim osim za knjigama i bibliotekama.“
(Uh! Ima u ovom odlomku nešto što me podsjeća na sami kraj Leopardijeve pjesme „Beskraj“ (L'infinito), samo što je Leopardi uspio da poentira osjećanjem ispunjenosti i sreće, a Berislav je, ipak, malo dublje potonuo.)
Knjige u ovoj knjizi su nešto gotovo ljekovito. Serum protiv otrova svakodnevice, izvor novih svjetova u koje se može pobjeći kad ovaj postane nepodnošljiv, riznica saznanja o ovom svijetu kako je nekada izgledao, ali i inspiracija kakav bi mogao da bude kad bismo mi bili bolji.
„Majka ne zna da sam isuviše depresivan i umoran da bih postao pijanac. Pored novca, alkoholizam zahtijeva odgovarajuću volju i predanost, a toga ovih dana imam samo za knjige. (...) Miris papira me umiruje i čini mi se da ruke uprljane prašnjavim knjigama nisu izvor alergija i plućnih bolesti, već da, upravo suprotno, kroz njih upijam osobitu vrstu ljekovitosti.“
„Bumerang“ je zapravo priča koja sve vrijeme gravitira oko biblioteke. Prva scena se dešava u biblioteci, narator i kasnije pomaže svojoj bivšoj razrednici pri seljenju i katalogizovanju knjiga, a u jednom trenutku kad život previše stegne svoja klješta njemu se javlja spasonosna ideja Projekta BOB – Brodske omladinske biblioteke.
Kad je već izgledalo da je izgubio i zadnji razlog da se raduje novom danu naratoru iznenada na um pada ideja kojom bi uspio ne samo da obnovi zapuštenu biblioteku već i da zaposli sebi i trojicu drugova. „Od opštine ćemo tražiti tražiti prostorije – ostatak stare željezničke stanice koji ionako samo propada i ne služi ničemu; klince ćemo udaljiti od kafana i kladionica, jer u blizini stanice toga nema, grad će dobiti nešto prepoznatljivo, nešto što drugi gradovi nemaju“, govori narator prijateljima prije nego što im predstavi detaljan plan projekta.
Ovaj projekat nije samo razrada jedne plemenite ideje, on je na jednom simboličkom planu zapravo dokaz da su i oni počeli da hvataju korak sa vremenom u kojem žive i shvatili da – koliko god ovo zvučalo naivno i NVO-ovski – inicijative mogu da se realizuju i na neki drugi način, bez partijske knjižice i velikih sredstava.
Kao i u njegovom prošlom romanu „Tiši od vode“, koji je ušao u uži izbor za NIN-ovu nagradu 2016. godine, i ovdje muzika ima veoma bitnu ulogu. Džuboks u lokalnoj kafani uvijek vrti neku njihovu pjesmu, na slušalicama su posebno odabrane melodije, vode se razgovori o albumima i autorima. Ukratko, muzika nije samo podloga, ona je često i okosnica oko koje se vrti cijela jedna generacija koja je preko muzike sticala svoj identitet i usvajala osnovne vrijednosti koje su u jednom određenom periodu prestale biti na snazi.
U slučaju četvorice musketira o kojima Berislav pripovijeda ne radi se o ljudima koji nemaju želje za životom, koji nisu pokušavali da nađu posao, ženu, da sagrade svoj dom. Naprotiv.
Tako je muzika koju su oni slušali i uz koju su odrastali postala ne samo dio njihovog identiteta već na neki način i dokaz njihovog životnog poraza. „Negdje pod konac prošlog vijeka na terasi tog zdanja svirao je naš bend. Tada smo još vjerovali u oslobađajuću moć muzike, u prosvjetiteljsku snagu poezije. Drug Sikira bi iz grla ječao Kurvine sinove, ali oni se nisu obazirali“, kaže narator u jednom trenutku.
Na kraju, može se reći da je „Bumerang“ i priča o tome kako ljubav može da nadomjesti mnogo toga što nedostaje čovjeku u životu i kako, da se poigram Berislavovim stilom pripovijedanja, jedan poziv menja sve, ali ne bi bilo u redu da otkrijem sve iz ove knjige.
Ovaj kratki roman od cijelih 110 strana je istinski zanimljivo i višeslojno djelo i moram priznati da sam pri drugom čitanju otkrio dosta toga što mi je prvi put promaklo. Berislav Blagojević je, vrijedi to ponoviti hiljadu puta, jedan od najzanimljivih predstavnika nove generacije domaćih pisaca i velika je nepravda što je više priznat sa strane nego kod nas. Ali tu tešku priču ćemo sačuvati za neki drugi put.
(Boris Maksimović za mondo.ba)