Kako su ''Srećni ljudi'' direktno uticali na ponajbolju seriju ikada snimljenu?Šta je zajedničko ''Žici'' i ''Srećnim ljudima'' osim gomile nesrećnih ljudi? Pročitajte u novom tekstu Nemanje Savanovića.
Dejvid Sajmon je moja religija. Sajmontologija nema liturgiju i misu; ona ima „The Wire“ i „Treme“. Sjećam se kako sam u vrijeme „filmskih noći“ prvi put naišao na „Homicide – Life on the street“ i navukao se na prvu epizodu. Premisa je bila slična, ali ovo nisu bili njujorški plavci ni Don Džonson u Armaniju; ovo je bio Baltimor. Za one koji ne znaju, Dejvid Sajmon je nekadašnji novinar, a kasnije autor, scenarista i mozak nekih od najznačajnijih TV serija u zadnjih dvadeset godina. Ono što Sajmonove serije odvaja od drugih i sličnih je besprijekorna autentičnost, naročito one strane propalog američkog eksperimenta koji se, kada gledamo sa sigurne udaljenosti, beskrajno dramski potentan. Sajmon je zanat pekao kao novinar „Baltimor Sun“ novina koje će postati okosnica finala „Wire-a“. Kao novinar proveo je godine na ulicama uz policiju grada koji je uvijek u vrhu svih crnih statistika. Jedna od stvari koja je proizišla iz ovog suludog poteza karijere bila je knjiga „Homicide – A Year on the killing streets“ koja će biti preteča „Homicidea“, „Tremea“ i „Wirea“.
U jednom od poglavlja Sajmon govori o svom kratkom boravku na našim prostorima za vrijeme rata. Nakon samosvijesne i skoro pa samoubilačke odluke da radni vijek provede na ulicama Baltimora, građanski rat, pa makar i onaj na Balkanu, djelovao je kao odmor. Piše Sajmon o rakiji, čojstvu, ali i o jedinom TV kanalu i seriji koja ide kada struje bude. Hvatao je Sajmon uz domaće sapatnike pomalo dekadentne bisere bračnog para Pavić pod besramnim imenom „Srećni ljudi“. Nešto što je počelo kao loša šala i način prekraćivanja vremena između posoljene i pošećerene masti vremenom je postao okvir koji će se transplantovati iz Beograda u Baltimor. Pronašao je Sajmon ne samo ekvivalentu antičkih karaktera već i sam pristup prikazivanja kompletnog grada, tj. društva kao trulog i nesposobnog za promjenu. U takvim pričama protagonisti i antagonisti su neminovno slični. Kada bi napravili paralelu između likova sličnosti ne prestaju. Ne znam koliko se sjećate i jednih i drugih likova, ali ako uzmemo bilo koga - od antagonista koji su veći od života - Ozrena Soldatovića odnosno Ejvona Barksdejla, preko uslovno sitnijih nijansi u kojima se tek sve kreće kristalisati. Vukašin Golubović, kao i Denis Kati, bivši je bokser koji pokušava da se snađe u novonastaloj situaciji. Braća Mitrović (da, oni što Necu tlače i otimaju mu pare) jesu braća Li, prepušteni mladići koji neminovno izlaze na pogrešan put. Možemo ovako ime po ime, osim Sime. Zamijenite kokain i heroin pivom i rakijom, gradonačelnika Rojsa Poparom, Šćepana Džoom, Luneta Slimom...
Naravno da ništa iz prethodnog pasusa nije istina. Čemu onda sve? Upravo zato što ljudi čuju i vide ono što žele. Danas je drugo, gore vrijeme. Po portalima kao što je ovaj i slični „clickbait“ je krucijalni termin. NE, meditacije ne može pomoći u liječenju raka, NE, Tito ne živi sa ukradenim identitetom u Kaknju, NE, haljine princeze Dajane nisu uklete. Svi mi znamo da takvi naslovi nisu istina. Da meditacija liječi rak ne bih sigurno čuo za to ispod vijesti da je Joksimović zgrozio svojim ponašanjem prema transrodnoj osobi. Ali kliknemo, kliknemo i to je prvi korak u tom vrzinom kolu gdje drugi ljudi moraju da pišu o nečemu zato što su oni prvi kliknuli na to nešto. Klikćemo na vijesti koje nas ne zanimaju da bi drugi ljudi pisali priče koje ne žele. Sad bi trebao uslijediti zaključak, neka kvaziromantična misao u startu osuđena na propast. Možda neki Piter Finč govor iz „TV mreže“ (ipak je ovo filmsko ćoše), onaj famozni „ne moram vam reći da su stvari loše“ govor? Konformizam je komforan, ne ljuljaj brod koji tone. Elem, u idućoj kolumni, top 10 besmislenih Čkalja filmova.
Do tada, počnite gledati „The Wire“. Zato što je odličan, a ne zato što će vas neko nasamariti.