Priča o mom dragom komšiji profesoru Zlatku Haklu

Davne 1999. godine, upoznala sam profesora Zlatka Hakla. Udajom sam doselila u istu zgradu, u kojoj je i profesor stanovao. Živio je na zadnjem tj. petom spratu sa suprugom Marijom. Živjeli su skromno i povučeno. Odmah sam se upoznala sa svim komšijama, starosjediocima zgrade i svi su me na svoj način oduševili. Od gospođe Dobrile sa prizemlja, vatrene Crnogorke koja je svojim grlenim glasom svakodnevno davala životne savjete mladima koji su se iskupljali ispred haustora, do gospodina Zlatka Hakla.

Sve komšije su mi bile drage, ali se profesor Zlatko nekako isticao svojom dobrotom, jednostavnošću, optimizmom, vječnim osmijehom na licu, dobrim savjetima i svime što komšiju čini dobrim komšijom. Danas često, možda i previše često, za mnoge ljude kažemo da su gospodin ili gospođa. A ne zavrijeđuju tu riječ uz svoje ime. Međutim, profesor Hakl je ne samo gospodin, nego gospodin "par excellence".

Bila je nedjelja. Napravila sam svoju prvu čorbu od svega što sam našla u frižideru i baš kad se čorba hladila na stolu, neko je pozvonio na vrata. Bio je to profesor Zlatko. Došao malo da nas obiđe i vidi treba li nam šta. Samo onako navratio. Nisam bila sigurna da je moja čorba baš nešto što se može ponuditi iznenadnom gostu, ali sam je ipak ponudila čika Zlatku. Nakon što je pokusao par zalogaja, s takvim oduševljenjem je uzviknuo da odavno nešto bolje nije pojeo, da sam poskočila sa stolice. Nahvalio je čika Zlatko moju čorbu, kao da je jagnjeće pečenje pojeo. Tu me odmah "kupio".

Sada tek znam, nakon što je puno godina prošlo, a čika Zlatko nažalost nije više među živima, da to tako rade prave komšije. Bez zavisti, kažu poneku lijepu riječ, ništa suvišno i nepotrebno, i sve s mjerom.

Mi bismo se rijetko sretali, ponekad na ulazu, ponekad na kasi u obližnjoj samoposluzi, ponekad ispred zgrade. Tada bismo razmijenili poneku riječ, ja bih dobila par odličnih savjeta koje i danas poštujem i pratim. Najvažniji savjeti čika Zlatka su bili da živimo jednostavno, časno, pošteno, jedemo često, ali malo, volimo iskreno i duboko, posmatramo sve realno i iskreno. Kada bi bio oblačan, tmuran dan, a kiša lila kao iz kabla, čika Zlatko bi mi rekao da je sve to normalno i lijepo na svoj način. Kada bi bio hladan, vjetrovit dan sa snijegom, vjetrom i olujom, čika Zlatko bi mi rekao da je i takav dan prelijep, jer je drugačiji od ostalih dana. Samo ga, govorio bi, posmatraj kao takvog, kao i sve u životu. I sve će biti uredu. Sve, govorio bi, gledaj sa jednostavnošću, kao sastavni dio života.

Osmijeh je bio najvažniji kod čika Zlatka. I njegova samozatajnost. Do penzije, a i dugo vremena nakon što se penzionisao, čika Zlatko je bio profesor na Poljoprivrednom fakultetu i izveo je hiljade i hiljade studenata. Bio je odličan profesor i pedagog i svi su ga voljeli i poštovali. Onda je do nas doprla vijest da je pao ispred samoposluge, jednostavno se srušio. I da je tako ugruvan s puno modrica po licu i tijelu smješten u bolnicu. Suprug i ja smo ga odmah obišli. Jedva smo ga prepoznali, a on onako ugruvan nije spuštao osmijeh s lica. Kaže, od tolikih studenata da dođete baš vi, i samo vi kojima nikada u životu nisam ni predavao. Poslije smo sazanali da je bolovao od epilepsije. Nikada nije kukao, žalio se, jadikovao. Uz svoj čuveni osmijeh, samo bi rekao par kratkih, ali pravih rečenica i uljepšao mi dan. Budi svoj, nikad ne odustaj, idi naprijed, kako god i šta god ti život donese...

I jednog dana do nas je došla tužna vijest da je čika Zlatko preminuo. Kako je jednostavno živio, tako je i otišao. Zauvijek. A ja ću njegove drage riječi, pune razumijevanja i sve njegove savjete pamtiti dok živim. Hvala Vam, čika Zlatko. Počivajte u miru.

Amela Hajdarević
Sarajevo

("Priča o mom dragom komšiji profesoru Zlatku Haklu" osvojila je treću nagradu na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka". Priča će biti objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur)

KRATKA PRIČA: Jorgovanka Tartuf - "Mlaka supa"
KRATKA PRIČA: Dragan Ostić - "Lesto maher"