Ljudi često nisu onakvi kakve ih zamišljamo... Pročitajte odličnu priču Ivane Milinković iz Banjaluke!
Moja komšinica je domaćica. Znam to jer je vidim svaki dan od kako je stupilo proljeće preko zimskog praga. Svaki dan ona iznese drugi dio namještaja i pere ga. Svaki dan sve dok generalka nije gotova. Svaki dan ja sam je gledala sa visoka, tačnije sa trećeg sprata, a onda je nestala. Možda ipak nije domaćica, možda je samo uzela preostale dane godišnjeg odmora sa odlučnošću da otjera sve bacile životnog joj prostora. Kopkala me ta dilema.
Sjedila sam na balkonu i skicirala zgradu koja se gradila preko puta. Crtala sam portrete majstora. Maštala sam o našim mogućim razgovorima. Počela sam i da skiciram zgradu u kojoj sam živjela. Locirala sam i njen stan i jedno jutro odlučila da joj pokucam na vrata. Nisam znala šta ću reći, samo da ću pokucati.
I kucala sam. Taman kada sam okrenula leđa vratima, ona ih je otvorila. Sa istom onom kratko podšišanom, blago isfeniranom frizurom, uskom crnom majicom i trenerkom, stajala je ona, potencijalna domaćica sa osmjehom na usnama.
"Jutro komšinica."
"Jutro", uzvratila sam.
"Šta vas navodi na moja vrata?"
"Zanima me jeste li vi domaćica?"
Eto tako, bez imalo mozga, izletilo mi je. Kako neuljudno od mene. Uostalom, ko je uopšte domaćica, svaka žena koja ostane kući dok joj muž radi, a djeca, ako ih ima, u vrtiću ili školi? Žena koja čisti, žena koja kuha i sprema? Ili jednostavno nezaposlena žena? A ko je žena? Biološki odabrana jedinka, ili ona koja se je vjenčala? Svaka djevojčica koja je odrasla? Osjećala sam se nedoraslo oko svih ovih pitanja, nedoraslo i crveno u obrazima.
"Ja se izvinjavam, nisam mislila...", pokušala sam se izvući.
"Nemaš brige, jesam. Jesi li za kafu i kolač?"
Nakon kratke pauze pitala sam je: "Je li kolač od čokolade?"
"Jeste. Čokolada i malo kupina."
"Može, hvala."
U sljedećem momentu udobno sam sjedila na kauču sa laptopom na krilu. Domaćica mi je pokazivala kako je trošila ono malo vremena koje je imala kada sve opere i skuha, web stranicu koju je sama napravila. Sa samo osam razreda osnovne škole i 30 godina bračnog iskustva iz kuhinje, nije joj bio problem zaviriti u laptop od djece i upisati svaki mogući kurs na koji je naletila da bi se naučila web dizajniranja.
Osjećala sam se posramljeno u dokolici koju sam upražnjavala, u metežu u kojem sam živjela. Ona je bila ponosna domaćica željna znanja, željna povezivanja sa drugim domaćicama i dijeljenja svega onoga što su voljele da rade osim svakodnevnih obaveza koje su vraški iznosile. Crtanje, šivanje, heklanje, pisanje, dekupaž, dizajniranje su bile samo neke od stvari koje su ih ispunjavale. Na platformi gdje su se okupljale, dvjestotinjak fenomenalnih lokalnih žena je dijelilo svoje ambicije kroz fotografije. Redovno su se sastajale, kafe ispijale, savjete razmjenjivale, čak i izložbe organizirale. Uživale su u hobiju koji su upražnjavale. Već dugo nisu smatrale da im se život svodi na idealno sredstvo za čišćenje. Meni ni toliko nije, idealno već dugo nisam poznavala ali ovo mi se činilo jako blizu toga. Odlično je sve to osmislila, dizajnirala i pokrenula.
Moje oduševljenje je bilo prekinuto kratkim kucanjem na staklena vrata koja su vodila na blok koji se gradio. Bili su to majstori koje sam skicirala. Nisam se ni snašla, a već su bili u prostoriji uz kafu i kolač, razgovarajući. Priča se nije poklapala sa mojim maštanjem, bila je još bolja.
"Baš sam vas htjela pitati za boje instalacionih cijevi, koja je boja za koju instalaciju", pitala je domaćica.
"To ti je kao sa bombom koju trebaš da deaktiviraš. Nikad ne znaš je li plava ili crvena. Koliko god da si gledala takvih filmova i dalje ne znaš koja je prava. Tako je i sa ovim bojama, ja ti sada kažem, a ti već sutra zaboraviš. Ma šta sutra, za sat vremena. Kolač ti je odličan", odgovori jedan od majstora.
"Hvala, a kad već spominješ kolač, ja mislim da su instalacije kao recept. Ako znaš kako ide, i ako ga barem jednom napraviš, neće biti problem da se bomba deaktivira."
Toliko su se živahno smijali da im se kafa prelivala po rukama, a ostaci kolača vidjeli na zubima.
"Dogovoreno", dobacio je jedan od njih, "sutra te vodimo u odeljak C da sa nama postavljaš instalacije."
Tako je tekao razgovor majstora i domaćice. Umazanog lica i prljave odjeće, zavaljeno su sjedili u tom besprekornom prostoru. Ja sam razmišljala o svojim hobijima. Šta volim da radim, čime da se bavim? Odjednom sam poželjela da postanem domaćica. Željela sam da sam kao ona, jer ova žena je majka današnjice. Dok sam ja skicirala i zamišljala, ona je živjela sa takvom lakoćom koju nisam poznavala. Isuviše sam sa visoka posmatrala, možda zato nisam dobro percipirala. Oblila me je sreća što sam sišla do prizemlja.
Ivana Milinković
Banjaluka
(Priča "Domaćica" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka" 2017. godine i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur. Ostale priče, koje smo do sada objavili na našem portalu, možete da pročitate OVDJE)