Priča o dječaku, injekciji i "egzekutoru" Bajri... Sa sretnim završetkom... Uživajte!
Kad imaš sedam godina, živiš na selu, imaš najboljeg druga, zapravo i ne znaš kad si bolestan. Jednostavno, igraš se sa njim u pijesku, sve dok se ne pojavi tvoja baka sa tankom šipkom u ruci i ljutito se prodere da moraš ići kući.
A drug zna zašto te baka zove i zlurado se nasmiješi. Moraš kući da primiš injekciju, jer si bolestan. Ne znaš ni od čega, ni zašto, ali eto, moraš je primiti kao kaznu i poniženje.
„Plakaćeš.“
„Neću.“
„Ona boli.“
„Znam, neću.“
A injekciju je davao Bajro. Nije bio ni doktor, ni bolničar, već nešto između ili možda oboje. Mi djeca smo ga, dok se vozi sa velikom torbom na razdrndanom biciklu, gledali kao dežurnog izvršioca svih roditeljskih presuda, zbog naših grijeha i kad bi ga vidjeli na drumu bježali na sve strane.
Mnogo kasnije, kad sam odrastao saznao sam istinu o Bajri. U stvari, imao je malo veze sa medicinom. U ratu je kažu, nosio ranjenike i skupljao mrtve. To mu je bila preporuka da ga na iste poslove prime u bolnicu. Kako je nedostajalo i doktora i bolničara, u selu je začas napredovao do tog "međuzanimanja". Pogotovo kad je kao dokaz sa posla, donio bijeli mantil i počeo da ga oblači kad bi ga seljani pitali za neki savjet. Začas su mu dali status seoskog ljekara.
Kad bi vidjeli Bajrino biciklo prislonjeno uz nečiju ogradu, to je značilo ili da nekome lipsava krava, ili kokoši imaju neku bolest, ili da je u kući bolesnik. Odmah bi došle i komšije da se raspitaju za zdravlje, ma o kojoj vrsti bolesti se radilo. A ako bi još bolesnik ozdravio, vijest o Bajrinom uspjehu začas bi se pročula.
Tako je bilo i kad me baba uvukla u kuhinju. Iako je bilo ljeto, šporet je bio dobro naložen, a vazduh vreo, ustajao i pun smrada prosute rakije, a sto prepun hrane i pića.
Trebala bi to biti peta Bajrina injekcija meni.
Sve sam već znao. Prvo bi iz masne torbe prepune lijekova za ljude i stoku, izvadio sjajnu metalnu kutiju u kojoj se nalazila velika staklena šprica i nekoliko igala. Baba bi nasula vode u nju, ubacila najveće drvo u šporet i stavila kutiju na platu. Trebalo je bar pola sata da voda provri, a sat da se Bajro završi priču i sjeti se zašto je došao.
Dok bi babinom krpom za suđe uzimao vrelu metalnu kutiju upitao bi: „A gdje je mali?“
Tada bi svaki razgovor u kuhinji prestajao. Počinjala je predstava. Svi bi se prema meni okrenuli sa sažaljenjem, a najmanje dvojica najbližih komšija ščepala (valjda da ne pobjegnem). Nakon toga bi me, dok sam se koprcao, položili na stomak i svukli mi hlače. Zatim bi se svi ćutke okrenuli prema Bajri.
On bi obukao svoj prljavi bijeli mantil, iz torbe izvadio flašicu penicilina i ampulu destilovane vode. Uzeo bi iz torbe pincetu, njom uhvatio veliku staklenu špricu, na nju natakao iglu, koju je koristio od kako se imenovao za „ljekara“. Nakon toga bi uzeo malu turpiju, zarezao ampulu, izdigao je do očiju i udario noktom, kao da nekome udara „klempu“. Vrh bi se poslušno i pravilno odlomio.
Svi prisutni, pa i ja žrtva, posmatrali smo taj čudni obred bez daha. Uvukao bi zatim iglu u ampulu, usisao vodu u špricu, zatim uzeo flašicu penicilina i kroz gumeni čep ubrizgao vodu u nju. Radio je to polako i svečano, praćen desetinom očiju.
Zatim bi izvukao iglu, uzeo bočicu sa penicilinom u ruku i počeo energično da mućka, trzajući se cijelim tijelom i posmatrajući svakog od prisutnih pojedinačno. Neki bi i ustuknuli.
U tim trenucima na mene bi zaboravili. Bajro bi onda uzeo drugu iglu, ponovo je kroz čep ugurao u bočicu penicilina i uvukao sadržaj u špricu. Svi bi gledali samo u iglu.
Onda bi stavio laktove na sto, među tanjire sa mezom, uzeo špricu u jednu ruku, iglu okrenuo prema plafonu iznad glava prisutnih i kratko prsnuo iz igle praveći vodoskok.
Bio bi to vrhunac, kulminacija, rasplet Bajrinog društvenog položaja. Sadržaj šprice bi pao po mezetlucima, a Bajro bi polako se dižući, svečano izgovorio svečane riječi:
„Dršte ga!“
Odmah bi me bar šest ruku pritisnulo uz sećiju. Bajro bi komad vate zamočio u svoju čašu rakije i natrljao mjesto budućeg uboda.
Ja bi se počeo derati kao pivara, ne samo zato što bih osjetio jaku bol i pečenje u stražnjici, već više zato što me vrijeđalo to poniženje, osjećaj da si mali i bespomoćan u nerazumljivom svijetu odraslih i pred Bajrinom kaznom.
Bol je trajala cijelu vječnost, a zatim bi se svi iznenada okrenuli od mene, kao da nikad nisam ni postojao.
Sam, u sjeni nečijih leđa, šmrcajući bih navukao hlače, zatim kriomice zgrabio bočicu na kojoj je pisalo penicilin, i šepajući, ali sa osmjehom kroz suze, krenuo napolje, drugu...
Dobiću za nju tri klikera.
Goran Pudar
Sarajevo
(Priča "Injekcija" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur. Ostale priče, koje smo do sada objavili na našem portalu, možete da pročitate OVDJE)