Postojali su ljudi, a možda još postoje, koji su naveče pisali pjesmu na A4 papiru, a od jutra kretali u prodaju po gradu, sa kopijama u stotinjak primjeraka. O jednom takvom čovjeku je ova lijepa priča...
U pitanju je kratka priča. Treba biti pedantan da se zapamti koliko je vremena trebalo Čehovu, Faulkneru, Joyceu da ispišu neke od svojih najboljih kratkih priča. To nije ni haiku, a ni šestoknižje od par hilljada strana. Na pitanje Bob Dylana, koliko mu je trebalo vremena da napiše svoju pjesmu „Hallelujah“, Leonard Cohen je odgovorio da je u pitanju bilo godina, dvije. Istina je da je za genijalni song Cohen trebao oko sedam, osam godina.
U nas malo pisaca živi od pisanja, nagrade i gostovanja na tribinama, predavanjima, radionicama (ne volim ovu riječ). Vrhunski i „vrhunski“ pisci danas prave ugovore sa jednom ili nekoliko književnih preduzeća prije objave knjige i to je jedna vrsta sigurnog poslovnog odnosa.
Samizdati i slične forme, ljudi koji su pretrčali Jugoslaviju, nisu popularni. Ali većina ljudi koji napišu pjesmu ili priču, pogotovo roman, imaju posao, knjigu pišu ili da dobiju dijete ili da porade na vlastitom samopoštovanju. Neki osjećaju da nešto moraju raditi zbog viših interesa. Ili kao misiju. Nostalgija, hobi ili nažalost potreba da se napiše roman ili nekakva slična forma koja opisuje stari kraj, grad ili selo jer ga više nema ili je znatno promijenjen, znamo zašto.
Ali, postojali su ljudi (možda još postoje) koji su naveče pisali pjesmu na A4 papiru, a od jutra kretali u prodaju, sa kopijama u stotinjak primjeraka. Često je dolazilo do zamjene dobara, poezija za hranu ili koju čašu vina. Kretali su u borbu po preduzećima, stanovima i kućama, kafanama da bi bukvalno dočekali sljedeći mjesec ili godinu. Kao trubaduri ili lutajući pjesnici.
Jedan od takvih je bio Jaguar. Živio je u malom gradu, ljudi se poznaju ili se uopšte ne poznaju, mada se svi poznaju. Njegova inspiracija je bujala u naselju baraka, negdje na užoj periferiji grada. Bio je to onizak čovjek, več starčić, pogrbljen, sa sjedom kosom i bradicom, pažljivo njegovanom. Zimi je nosio kaput skoro do gležanja, na nogama kaljače, a na glavi šubaru. Sigurno je volio ruske romasijere i poete. Čehovština. Ljeti je bio elegantno obučen u svjetlo-sivo odijelo i šešir nalik nekoj kopiji borsalina. Dah Mediterana.
Njegov put od mladih dana do klasične književnosti, ogoljene do srži, u naijskonskijem smislu, još od starog Rima i Atine, gdje su pjesnici tražili mecenu ili dobrotvora, nekog ko će ih primiti na dvor kako bi imali vlastitog hroničara ili poetu, nije bio dovoljno poznat. Od studija do autsajderskog i usamljeničkog stihoklepca, postoji neka rupa. Živio je sam, a nije imao puno pravih, iskrenih prijatelja. Imao je briljantan um, zvonio bi stanarima neke zgrade u centru, mladi ljudi bi ga rado ugostili, ponudili bi mu vino, a on bi odgovorio da vino treba i da ima nešto da u njemu pliva. Tada bi dobio hranu, nekad neku simboličnu sumu u dinarima. Nekad mu ne bi otvorili, ljudi su imali različita mišljenja o poeziji u raznim situacijama.
Ako bi neko od tih mecena preselio u drugu zgradu ili sebi sazidao dvore, Jaguar je nepogrešivo uspio da ih pronađe i pratio ih je kao da ima svesku u kojoj bi zapisivao ljubitelje poezije. Nepogrešivo bi znao da pronađe najneprijatniju i najzlobniju osobu i vrlo rado bi s takvom personom stupio u svađu. Iako je nerijetko imao i sukobe sa mangupima, koji su ga ponekad i blago kamenovali, imam osjećaj da je prema pristojnoj djeci imao srdačne i prijateljske odnose. Bila je to neka vrsta čuđenja i strahopoštovanja koju bi čovjek osjetio prema takvoj osobi. Naravno, sve ovisi od ugla iz koje bi ga posmatrali.
Njegova poezija se može posmatrati kao socijalna i društvena hronika svog grada, nevolje koje njegovi sugrađani doživljavaju, nešto kao savjest svog grada. Pamtim jako dobro jednu njegovu pjesmu u kojoj piše o makadamskom putu koji je vodio do njegovog naselja, ljeti mu smeta vrelina i pijesak koji ide u oči, a zimi blato i kaljuge koje su se stvarale.
Postojala je i rok grupa, koja je bila vrlo kratkog daha, a koja ga je opjevala:
„Sijeda kosa, sijeda brada, poznaju ga u svakom dijelu grada,
Jaguar prezire sve njih, on zna samo za svoj stih..."
Jaguar je uspio u svojoj borbi da se živi samo za poeziju i od poezije, bilo je tu mnogo teških noći i mučnih dana, ali on je do kraja ustrajao.
Njegovo ime je možda zaboravljeno, mnoge priče iz njegovog grada su prerasle teme kojima se on bavio, a on ostaje kao primjer svim spisateljima i ljubiteljima književnosti kao neko ko je ustrajao u svojim bitkama - da je umjetnost stvar za koju se treba žrtvovati.
Sanjin Štrbac
Banjaluka/Knin
(Priča "Jaguar" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur. Ostale priče, koje smo do sada objavili na našem portalu, možete pročitati OVDJE)