Sumorno jutro, crne misli, besmisao... I onda čudo! Pročitajte inspirativnu priču Dijane Vrhovac iz Banjaluke...
Đorđe je to jutro ustao prvi put bez očekivanja. Čak ni onih sitnih, prostodušnih... Pogledao se u ogledalo i vidio iskeženu neman kako mu se podrugljivo cereka u brk.
- Jesi li se naučio pameti, kukavče?
Gleda blijedo u svoj odraz, potpuno raspolućen između sna i jave, privida i stvarnosti... Pedeset godina života! A, ni mrdnuo nije iz svoje čaršije, kako je nazivao svoj grad, koji je na svoj način volio. Ništa za šta se može uhvatiti kad je gadno, kad olujna vremena preplave ono malo napaćene duše. Svjestan je Đorđe da je ceh neumoljiv, da ga valja podmiriti, da život ne prašta..
- Hoćeš li još da budeš dobar – vrištala je neman iz ogledala.
Upali obrazi, ugašen pogled i stisnute usne potpuno su kapitulirali pred bremenom tegobnog života. Sve bitke, svi udarci, svi krahovi prošli su mu kroz glavu kao tren. Kao ubrzana filmska traka sa negativnim predznakom.
- Ko sam ja? - prostruja mu kroz glavu.
Pet decenija je dosljedno gubio sebe i to jutro shvatio da se više ne prepoznaje. Da živi sa izopačenim strancem, koji mu se podsmijava.
- Kako sam uspio proćerdati život, tako brutalno glupo i naivno? Je li moguće biti toliko zaluđen nebitnim stvarima? - nizala su se pitanja na koja rezignirani Đorđe više nije ni pokušavao da nađe suvisli odgovor.
Shvatio je da je za njega sve uzalud i da valja pregurati manje od četvrt preostalog vremena. Osjećao je da mu se bliži kraj, duboko i snažno, kao da je to jedino i istinski vrijedno življenja.
Konačno nešto da izazove žar u očima! Da, kraj je nadohvat ruke i to je jedina utjeha napaćenog pedesetogodišnjka.
Odustao je od brijanja, na brzinu se obukao, uzeo je pohabani kaput i krenuo do banjolučke čaršije.
Konobar Bole dočekao ga je ljubazno i odmah mu nasuo viljamovku. On je jedan od rijetkih bića u njegovom životu koji ga gleda blagonaklono i tretira ljudski. Da li zbog kafanskog ceha ili čistog ljudstva, vremenom mu je postalo nebitno...
Jednostavno, volio je da provodi vrijeme u toj, staroj kafani.
- Svraćao je gazda Miloš. Kaže da mu se kćerka vratila iz Amerike, nije mogla više da trpi muža - izreferisao je Bole.
Đorđe se naglo trgnu, laktom zakači čašu i prosu po kariranom, izbledjelom stolnjaku. Srce mu zalupa, kao onomad kad su se krišom viđali, prije dvadeset godina..
Vera se vratila – promrmljao je, ne mogavši ništa suvislo da izusti od neskrivenog šoka.
Zakopani, a nikad prežaljeni dio njegove prošlosti iznenada je banuo u njegov isprazni mikrokosmos, u kojem je ideja o skončanju bila jedina istinski vrijedna življenja.
Kao što to obično biva, život se nasmijao njegovim planovima.
Odjednom su u glavi počele da odzvanjaju njene riječi da je kukavica i da se boji ljubavi...
- Zdravo, čuo je poznati, zvonki glas iza leđa. Okrenuo se i ugledao NJU. Njegove modro plave oči zasjale su nesvakidašnjim sjajem. Beskrajnim.
Život ga je, opet, nadigrao, samo što ovaj put nije nimalo zažalio. Traka je, konačno, dobila pozitivan predznak.
Na zidinama Kastela povezali su na silu prekinutu nit, kao najjači štit od besmisla u koji su oboje godinama nepodnošljivo lako upadali.
Dijana Vrhovac
Banjaluka
(Priča "Beskraj" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur. Ostale priče, koje smo do sada objavili na našem portalu, možete pročitati OVDJE)