KRATKA PRIČA: Nermina Subašić - Idol

Vjetar se poigravao sa tek umrlim lišćem, vrteći ga u krug i stvarajući poznato „šejtansko kolo“. Plašila se nekada te pojave, bojala se biti u blizini te igre prirode, da je slučajno neka moćna sila ne povuče unutar kola i šejtani zauvijek odnesu sa ovog svijeta u neko svoje tajanstveno podzemno carstvo. Tada se bojala šejtanskog kola jer nije znala da postoje i strašnije stvari od tog usplahirenog lišća kojim su ih plašili stariji. Gledala ga je odstutno, dok se slankasta tečnost iz očnih izvora slijevala niz njeno vidno umorno lice. Nije ga brisala, samo bi povremeno ušmrknula uz tegoban uzdah praćen bolnim jecajem. Nejasno bi samo izgovorila: „Hvala“, znanim i neznanim likovima koji su promicali ispred njenog zamućenog pogleda i kao nježno je tapšali po ramenu, neki sa istinskim suosjećanjem, neki tek onako forme radi.

Još uvijek kao da je osjećala njegov dah negdje na prelazu između ušne školjke i vrata, kao da je čula njegov glas u trenucima dok je podizao iz ponora očaja u koji je tonula: „Moraš biti jaka, moraš nastaviti dalje i onda kad mene više ne bude. Neću te ostaviti, uvijek ću biti tu, u tvojoj kosi, u tvojoj blizini, osjećaćeš da sam pokraj tebe, znam to, zasigurno znam, da te nikada neću zauvijek napustiti.“ I osjećala je njegovo prisustvo, baš kao da stoji tik pokraj nje i zajedno primaju izraze sućuti. Bez obzira na svježu hrpu zemlje kojom su prekrili njegovo usnulo tijelo, on je za nju bio još uvijek tu i vječno će biti. Drage osobe ne umiru nikad, zauvijek ostaju u našim srcima, u našim mislima i tako nastavljaju da žive, sve dok postoje oni koji ih vole.

Voljela je oca, beskrajno, krajnje bolesno. Bio je njen idol, njen uzor, svjetlost na kraju svakog tunela koja je obasja uvijek kada je bezizlaz prekrije svojom tminom. Bio joj sve, sve čega sada nema. Voljeli su iste stvari, iste pisce, istu muziku, voljeli su jedno drugo do beskonačnosti. Njen svijet se srušio onog dana kada su saznali bolnu istinu, da je njegov mozak zahvatio smrtonosni karcinom, da su mu šanse nikakve, da je samo pitanje dana kada će pokleknuti pred najezdom jahača smrti.

Nisu bezazlene bile stalne glavobolje i vrtoglavice koje su ga neprestano mučile u zadnje vrijeme, organizam je slao upozoravajuće signale. On se nije obazirao, pravdao se premorenošću. Puno je radio, i previše, da bi obezbjedio sve ono što imaju drugi, a nekako dolaze do toga puno lakše od ostalih. On nije umio tako, nije ni želio, znao je samo za rad i poštenje, tako su ga naučili i on se slijepo držao naučenog. Sve je radio sa dozom blagog humora, da olakša i drugima a i sebi. Tako je primio i vijest o teškoj bolesti : „Znao sam da mi je mozak slaba tačka.“ Samo se on osmjehnuo svojoj ne baš primjerenoj dosjetki datom trenutku, ostali su skamenjeno ćutali.

Ona je čini joj se tog dana umrla, u njoj je zamrlo sve ono što je činilo srećnom ili je slutilo na sreću. Gledala je u njega, bio je još uvijek onaj isti veseli čovjek, ali ipak nekako drugačiji, svakim trenom sve dalji, kao voz na odlasku, kao kroz magloviti dim lokomotive. Magla je prekrila njen um, pala je u bezdan, ostala je bez daha i tonula sve dublje, u daljini je čula nejasne glasove dozivanja. Budili su je iz besvjesnog stanja i opet je prvo ugledala njegovo lice, brižan i nježan pogled koji dodiruje dušu kao lagani povjetarac. Milovao je njenu kosu, u koju joj je još od ranog djetinstva šaputao nestvarne događaje, koje bi ona kasnije pretočila na list papira, u priče koje su ostavljale druge bez daha. Bio je njen tajni nepresušni izvor talenta. Znala je da ih očekuje borba, teška, mukotrpna sa samo jednim krajem. Krajem kojeg se užasavala.

Od tog je dana, čini joj se, razočarana okrenula glavu svemu, i vjeri i nevjeri, i svemu onome što nazivaju svetim i u šta se zaklinju. I sam Stvoritelj joj se činio nepravednim i sebičnim, kao da je mislio samo na sebe, ne obazirući se na osjećaje drugih i njihove želje. Za sebe je uzimao samo najbolje i samo one najbolje, ne pitajući se kako je drugima, da li ostavlja prazninu u njihovoj duši i njihovim životima. Ponekad On teret učini samo višim i težim, ne pomaže, ne jača, slomi i posljednji atom snage u krhkoj konstrukciji.

Dani su tekli, dugi ko godina, a kratki ko tren, zavisi iz kog se ugla gledalo. Njegovo tijelo se topilo, kopnilo i nestajalo, ali duh je živio punom snagom ili je želio da tako izgleda. Ona se odavno već predala, on je podizao, hrabrio, a trebalo je da bude obrnuto. Nije imala njegovu snagu, a oduvijek je željela biti kao on. Jedinstven i neponovljiv, njen idol, njen otac. I dalje joj je šaputao u kosu, priče, one tajanstvene puteve u svijet mašte, ali više ih nije zapisivala, nije vidjela svrhu, nije željela da ostavlja trag ovih dana da živi, neka nestane skupa sa njim.

Jedno jutro se nije više probudio, jednostavno je zauvijek zaspao. Gledala ga je posljednji put, nije plakala, činilo joj se da je već odavno potrošila i posljednje rezerve suza čuvane baš za ovaj trenutak. Samo se steglo srce i zapelo negdje u grlu. Srce koje je ponio sa sobom da mu priča neke nove priče u nekom ljepšem svijetu. Gledala je u humku, osjećala je da je u njoj samo tijelo, a da je duša tu svuda oko nje, da je čuva i štiti zauvijek.

„Moraš biti jaka, moraš nastaviti dalje...“, odzvanjalo je u vjetru, kao poznati, dragi glas. Krenula je odlučno, hrabro, sredinom šejtanskog kola. Bez ikakvog straha, jer on je bio tu uz nju, kao anđeo čuvar na ramenu. Njen idol, njen otac.

Nermina Subašić
Kalesija

(Priča "Idol" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur. Ostale priče, koje smo do sada objavili na našem portalu, možete pročitati OVDJE)