Kakav je ovogodišnji Sajam knjige u Banjaluci?
Na časovima geografije u osnovnoj školi za neke gradove uvijek se naglašavalo da su „sajamski''. To su gradovi u kojima se u posebnim prilikama održavaju veliki sajmovi - okupljaju ljudi i preduzeća, pa nekoliko dana na veliko i na malo, po povoljnijim uslovima kupuju, prodaju, sklapaju dogovore i poslove.
Banjaluka je jedan od tih sajamskih gradova. Bar se tako ''vodi''. Grad tokom godine ugosti nekoliko sajmova kojima, međutim, ne prisustvuje baš mnogo ljudi niti se tu obrne neki veliki novac. To su sajmovi koji se održavaju „radi reda“ i po inerciji koja ne obećava ništa novo i blistavo.
Svake godine kada se iznad nekog od banjalučkih bulevara pojavi veliki baner sa najavom sajma knjige, javi se taj osjećaj o tradiciji „radi reda“ i pojave se uvijek iste slike: dvorana Borik, slični štandovi sa knjigama i prazan prostor između njih.
A kakav je stvarno 22. Međunarodni sajam knjige u Banjaluci? Pa, zavisi koga pitate.
''Sajam je uspješniji je nego prethodnih godina jer ove godine imamo izdavača koji nisu bili tu ranije. Mislim da na sajmu svi mogu naći nešto za sebe. Koliko nam prostor dozvoljava, toliko imamo izdavača. Ove godine ih ima oko stotinjak uz nekoliko distributera stranih izdanja.
Posjetiocu su imali priliku da se upoznaju sa cjelokupnom produkcijom ''Lagune'', ''Vulkana'', "Kreativnog centra", Zavoda za udžbenike iz Beograda i Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Sarajevo. Posljednja dva dana izdavači smanje cijene knjiga i tada obično građani kupuju ono što su planirali", kaže rukovodilac Sajma knjige Petra Ivić.
Sajam, posebno na dan otvaranja, udahne malo jače. U okolnim kafanama grupišu se novinari i književnici, pred dvoranu se parkiraju vozila sa diplomatskim tablama i održi se svečana priredba.
Ove godine, gradonačelnik Banjaluke je pod svodovima sportske dvorane izrazio nadu da će knjiga preživjeti elektronsko i digitalno doba i spomenuo problem malog tržišta, a ogromnog broja izdavača. Besjedu je održao ruski pjesnik Vjačeslav Kuprijanov.
Da kroz tradicionalno, kao kornjačin oklop okoštalu ceremoniju, prolete leptiri, potrudila se Vanja Mišić, prstima i glasom.
A onda je, u narednih nekoliko dana uslijedlo već viđeno jer Sajam, kao i tolike kulturne manifestacije svake godine izgleda isto. Isti obim, isti način, iste izjave.
Goran Dakić, pisac i novinar, ima svoje objašnjenje:
"Sajam je preskup je za izdavače, a jeftin samo za velike izlagače. Zbog toga na sajmu nema velikih izdavača, jer im se ne isplati. Godinama je kvadrat banjalučkog sajma knjige bio skuplji nego sajmovi u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu. To je otjeralo velike izdavače“.
Autor „Dalja“ i „Petodinarki“ kaže da ono što može da se kupi u Boriku ovih dana za iste pare može da se pazari na onim mini-sajmovima, ili za duplo manje pare u beogradskim antikvarnicama.
Vlada skoro nepodijeljeno mišljenje da bi Sajam trebalo da bude bolji, veći, zanimljiviji. Da bi to mogao biti jedan od onih događaja kojim bi se grad mogo hvaliti pred pred komisijama koje odlučuju o "evropskoj prestonici kulture".
Možda da se Sajam „iznese“ na ulice, da „prođe“ kroz kafane, zauzme dio Gospodske, zasjedne pod hlad Kočićevog spomenika u parku, da knjiga prekrije Banjaluku kao što je zatrpaju plakati političkih stranaka pred izbore? Postoji bojazan da bi pametni i knjiški ljudi tada rekli da je to vašar, panađur, a da se to s knjigom ne čini. Ali, ako pogledate, vidjećete da mnoge tezge na sajmu knjiga jesu vašarske – jedni do drugih naslagani su self-help priručnici, političke strategije, biografije i sabrana djela. A čak ni u supermarketima „Milka čokolade“ nisu pomiješane sa „Pionirovim“ ili „Štarkovim“. A to je zato što…
"…Slabo ima izdavača, većinom su to raznorazne institucije i preprodavci. Uvijek ima zanimljivih knjiga koje se mogu naći za malo para, ali sve u svemu, daleko je to od onog kako bi trebalo da izgleda", kaže Boris Maksimović, osnivač izdavačke kuće Impramatur.
Boris je pohvalio štand i ljepotu izdanja izdavačke kuće ''Dereta'' i još nekih.
„Crnogorska Nova knjiga isto ima dosta izdanja. To mi je zapalo za oko. Narodna i univerzitetska biblioteka RS ima jako zanimljivih izdanja, samo je šteta što nije prodajni štand već samo izložbeni jer bi sigurno bilo kupaca“.
Na štandu Udruženja izdavača RS, (ima oko 20 izdavača), ima zanimljivih izdanja. U blizini ste mogli sresti Emila Vlajkija – čija nova knjiga se baš tu može kupiti – koji je pohvalio ovogodišnji banjalučki sajam.
"Mislim da ovaj sajam knjiga ima niz novih naslova koji su sjajni i puno je bolji u odnosu na prethodnu godinu. E, sad, da li će ljudi kupovati knjige to je sada već druga stvar, ali imaju razloga. Da li će se sajam morati unaprijediti? Moraće. Banjaluka postaje glavni kulturni centar RS i šire od toga'', rekao je za Mondo ovaj politički filozof, pisac, profesor, analitičar i bivši potpredsjednik Republike Srpske.
Odmah smo mu saopštili jednu ideju: spojiti Sajam knjige sa Kočićevom zborom u avgustu i tako "vratit Banjaluku u okrilje knjige i jezika".
''Mislim da je ovo bolje zato što su u pitanju dva događaja i u više navrata animiraju ljude. Kada bi se spojili onda bi to bila samo jedna predstava, ovako su dva događaja. Ovo ipak ima drugačiji karakter od Kočićevog zbora, nije to ista stvar. Sajam je sajam'', kaže profesor Vlajki.
Prodavci knjiga i izdavači koji se pojave u Boriku vjerovatno imaju neku svoju računicu. Za običnog čovjeka je misterija kako se uopšte zarađuje od prodaje knjiga. Njihova mišljenja su nekad slična, a nekad i različita kao i autori i knjige koje prodaju
"Dobro, da kucnem u drvo, bolje je nego prošle godine, prodaja ide dobro", čućete na jednom štandu prvog dana sajma. Malo dalje reći će vam da je to sve tanko „kao i u ostalim oblastima“, uostalom.
Ponegdje ima i optimizma praćenog čak i poslovicama
"Narod voli knjigu. Ko voli knjigu, dobar je čovjek", kaže jedan stariji gospodin na štandu izdavača iz Srpske.
Neko ko svake godine posjeti Sajam knjige u Banjaluci neće se oteti "déjà vu" utisku – ali šta je tu je.
"Na ovogodišnjem sajmu knjige slično je kao i prethodnih godina - skoro isti izdavači i štandovi, sličan broj posjetilaca, znači prilično je komotno, što možda i nije toliko loše… (smijeh). Dobra stvar je i što su pojedini naslovi dosta jeftiniji nego u knjižarama, mada se i pored toga čini da posjetioci više gledaju nego što kupuju knjige“, kaže jedan posjetilac koji se predstavio kao Stanko.
Ovaj Banjalučanin nas podsjeća da je, za razliku od drugih sajmova „radi reda“ ovo sajam jedne neobične „robe“ koja se zove knjiga i da je to samo po sebi značajno.
„Bez obzira na sve, ovaj sajam, kakav god bio, ipak je najbolji od svih ostalih sajmova u gradu. Ako uzmemo obzir ludo vrijeme u kojem živimo, mislim da svako ko svrati u dvoranu Borik i pazari neku knjigu zaslužuje orden“.
Knjiga je, besjedio je Vjačeslav Kuprijanov na otvaranju sajma „kuća samo od vrata…beskonačno otvaranje, otvaranje, otvaranje…“ Što knjige tiče, njoj sajam nije neophodan. Ko hoće da čita, čitaće.
Ali, ako se spustimo iz poetskih visina u prljavštinu ekonomije gdje caruje novac, primijetićemo da ga nema (novca) i da se o Sajmu knjiga i svim drugim sajmovima ''radi reda'' može se reći da su baš onoliko moćni i značajni koliko je ekonomski moćan i značajan sajamski grad u kojem se održavaju.
Sajam se zatvara u ponedjeljak u 18 časova.