"Sudbinski susreti imaju svoje metafizičko utemeljenje još od svjedočenja svih ljudskih duša. U preegzistentnom svijetu srele su se duše momka i djevojke..." Pročitajte lijepu priču Emine Selimović iz Zenice
Crvena nit
Jednom davno nastala je crvena nit sudbine, iz vjerovanja bogumilske dinastije Kotromanića. Po mitu, Bog veze crvenu spojnicu oko zglobova onih kojima je suđeno da upoznaju jedno drugo. Tako priča kaže da je, šetajući se jedne noći, mali dječak ugledao starca kako čita knjigu. Upitao ga je šta čita. Starac je rekao da je to knjiga o brakovima, i rekao je malom dječaku da mu je suđeno oženiti se jednom djevojčicom.
Ali onda kada je dječaku pokazao na koju djevojčicu misli, dječaku se nije svidjela zamisao da se mora oženiti jednog dana. Bacio je kamen na tu djevojčicu i potrčao kući najbrže što je mogao.
Godinama kasnije, brak između njega i jedne od najljepših djevojaka u selu je ugovoren. Onog momenta kada je zadigao veo, shvatio je…
***
Jedne junske večeri na njenom facbook profilu zasvijetlila je ikona zahtjeva za prijateljstvo. Ona je kliknula na prihvati iako tog čovjeka nikada ranije nije srela.
I nije imala vremena ni da razmisli o njemu, a već je svijetila ikona poruke. Ona je otvorila i pisalo je jednostavno.
„Hvala ti što si prihvatila moj zahtjev za prijateljstvo.“
U tišini svojih domova oboje su razmišljali o onom drugom.
Tri dana poslije događaja na facebooku, u uskoj sporednoj ulici, u najljepšem dijelu grada, zbog velikih stabala kestena duž šetališta, ona je ušla u njegovu kancelariju. Ona je djevojka koja izgleda posebno, sa vitkim gležnjevima, velikim zelenim očima, gracioznim hodom. Djevojka koja zna odmjereno jesti, pričati, gledati, živjeti. Dok je mislio o njoj znao je da nikad od Boga nije mogao insistirati da njegova savršena djevojka odgovara tako unaprijed zamišljenom tipu. Jedino što je on znao jeste da ova djevojka zbog koje se osjeća tako posebno je velika ljepotica.
„Danas sam bila kod njeg u kancelariji“, kaže mi ona.
„Da?“, kažem ja. „Kako?!“
„Znaš da je u opisu mog posla da se vazda susrećem s nepoznatim ljudima. I danas u 17 h sam imala jedan od tih sastanaka. Ušla sam u kancelariju i tu je sjedio on.“
„Pa, kako ti se čini?“
„Ne znam. Ne mogu izgleda da se sjetim ničeg o njemu. Samo znam da sam bila potpuno obuzeta njegovom pojavom. Cijelo jutro sam se osjećala čudno uzbuđeno, a ni sama nisam znala šta se događa.“
„Čudno.“
„Pa jest. Čudno je.“
„Pa, šta ste uradili? Razgovarali? Pozdravili se?“
„Ja sam se nasmijala jer sam pomislila da ovo izgleda kao neki susret u kojem on ide sa zapada ka istoku, a ja sa istoka ka zapadu. Zaista je bio lijep dan. I ptice sa kestenova sa obližnjeg šetališta, su pjevale.“
„Pa šta si mu rekla?“, pitam ja.
„A, šta je tebalo da mu kažem? On se isto nasmijao jer nije znao da je osoba s kojom je trebao da se susretne zapravo djevojka od prije par dana, to jest ja.“
U toku mog i njenog razgovora, ikona za poruke na njenom profilu je opet zasvijetlila. Pisalo je.
„Jesi li ti stvarno takva?“
Dok je ona smišljala odgovor ja sam željela da joj kažem nešto o složenosti situacije koja ih je odvela na isti put, u tom junskom danu. Nekako sam osjećala da je to bilo nešto što se dogodilo još u vrijeme kada je ružični sok prostrujao kroz prvu ružu i dao joj život.
Možda mi ne bi povjerovala.
Možda mi ni on ne bi povjerovao.
Ali svakako ću ispričati.
***
Sudbinski susreti imaju svoje metafizičko utemeljenje još od svjedočenja svih ljudskih duša. U preegzistentnom svijetu srele su se duše momka i djevojke. Bog je stvorio dušu momka i ona je bila usamljena. Dvanaest godina poslije, Bog je stvorio i dušu djevojke, te te dvije polovice duša je stopio u jednu. Starija duša je bila malo oslabljena i nagrižena vremenom, tako da kad je Bog nadopunio drugom, postale su savršena cjelina, potpuno snažna.
„Ovo je iznenađujuće“, rekla je duša momka. „Čekam te cijelog života. Možda mi ne vjeruješ, ali ti si 100 posto savršena djevojka za mene.“
„I ti“, reče mu duša djevojke. „I ti si 100 posto savršen momak za mene, tačno onakav kakvog sam te zamislila u svakom detalju. Ovo je kao san.“
U preegzistentnom svijetu su se uhvatili za ruke i jedno drugom godinama pričali svoju priču. Više nisu bili usamljeni. Našli su i nađeni su između svih 100 posto savršenih jedno drugo. To je čudo.
Kosmičko čudo!
Dok su tako razovarali, tanušna nit sumnje uvukla su im u duše - da li je uredu da se tako lahko ostvare nečije želje?
I tako kada je došlo do trenutnog zastoja u njihovom razgovoru, Bog reče njihovim dušama: „Testirajmo vašu ljubav. Ako ste uistinu jedno drugom 100 posto savršeni, onda ćete se jednom negdje ponovo sresti. Kada se to desi, i vi budete znali da ste 100 posto savršeni jedno za drugo, tada ćete se vjenčati".
I duša momka i duša djevojke se složiše s Bogom i raziđoše se. Duša momka se rodi na ovaj svijet na zapadu, a duša djevojke dođe na isti svijet, samo dvanaest godina poslije, na istoku.
Život kojem su bili izloženi učinio je da njihova sjećanja na raniji život budu izgubljena. Međutim, bili su pametni ljudi i stalnim naporima bili su u stanju ponovo steći znanje i osjećanje koje ih je odredilo da se vrate kao osposobljeni članovi društva. Iskusili su i ljubav, ponekad do 50 posto, pa čak i 70 posto ljubavi.
Vrijeme je prošlo brzo i uskoro je momak imao četrdeset, a djevojka dvadeset i osam godina.
***
Jedne junske večeri na facebook profilu momka je iskočio profil djevojke. Momak je kliknuo poslati zahtjev. A djevojka je kliknula prihvati. Najtananiji tračak njihovog izgubljenog sjećanja ranijeg života zasvjetlucao je u njihovim dušama i one su se pomjerile za milimetar.
Onda su se sreli u kancelariji i svako od njih je osjetilo lupanje u grudima.
***
Ni kraljica Katarina prije udaje za kralja Stjepana nikada prije nije bila na sjevernoj granici Bosne ali sam jednom čula da kralj Stjepan Kotromanić u Vranduku ima dvorac i da su se krošnjati drvoredi uz ulice Vranduka upravo razlistali, procvali su jorgovani, ukrasna stabla divljih jabuka i gredice tulipana, tratine se ozelenjele poput svježih ćilima. U tim ulicama uzdizale su se porodične kuće.
***
„Sve izmišljaš!“, rekli su mi.
„Ne izmišljam!“
Možda vam bude jasno, poslije dugih noći dopisivanja, poslije susreta i pitanja:
„Nemoj mi reći da si se opet zaljubila u mene?“
I odgovora:
„Ja mislim da je obrnuto.“
Emina Selimović
Zenica
...........
(Priča "Crvena nit" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 2" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur. Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti i preko naše facebook stranice "Priče iz Komšiluka")