Priča o potrebi za pričom, tj. iskrenim, ugodnim i otvorenim RAZGOVOROM... Iz pera Saše Ćetojevića iz Banjaluke
Dozvolite mi…
Juče sam sreo čovjeka koji tvrdi da se sjeća svog rođenja. Njegova priča obilovala je detaljima o brzini, oblicima, bojama, svjetlosti i naporu uloženom u prvi prelazak jedne od zamišljenih granica. Uostalom, kakve bi one i mogle da budu nego zamišljene. Sav opis nosio je sa sobom ritam naglašavan rečenicom: „To je nešto što nikad poslije nisam doživio.“
Za doslovno prenošenje njegovih riječi bile bi potrebne desetine stranica, no sve to nije mnogo važno. Ono što se meni učinilo bitnim jesu strast i uvjerenost u pripovijedanje tako da jedna riječ obilazi drugu, gura se s njom i preskače je samo da bi prije stigla uroniti u more prostora. Mi, slušaoci, bacali smo mreže i sakupljali ulov kao ribari, prebirali ga ušima i servirali radoznalim mozgovima. A on je ispaljivao svoje plotune slikajući njima ono čime se ponosio.
U atmosferi staroj koliko i fenomen jezika, predanje je tom drevnom metodom prelazilo s njega na nas, a mi smo obavezani da ga odnesemo dalje, nikako ne zaboravljajući ozbiljnost tog lica, iskru u oku i pokrete nemirnih ruku što su mijesile i na kraju davale oblik hljebu kojim ćemo biti nahranjeni.
Na koji način ćemo obaviti svoj zadatak? To ne zavisi od govornika, ne zavisi od njegovog maternjeg jezika, ne zavisi čak ni od nas. To može biti uređeno samo prirodnim putem, kao tok rijeke, kao talasanje mora, kod nekog kao zemljotres, a kod nekog kao pojava duge. Priroda će se pobrinuti za kopije, polukopije, različite verzije i za dječju igru gluvih telefona.
Slušaoci/čitaoci/gledaoci opet će sjesti na svoja mjesta u forumu, kao mi juče u lokalnom baru, pekari će vrijedno proizvoditi hljeb, a pripovijest o rođenju koraknuće još jedanput na svom beskrajnom putu. Ostaće ozbiljnost na licu, iskra u oku i brzi pokreti nervoznih i vrijednih ruku. Kod nekih će se roditi zadovoljstvo, divljenje pa čak i ushićenost, neki će, opet, s pravom biti ravnodušni.
Međutim, šteta je što će ljekari reći da je govornikova priča obična halucinacija i da je nemoguće sjećati se onoga o čemu on pripovijeda. Dijagnoza će biti jednostavna, jednoglasno će ga proglasiti šizofrenikom. Na to će njegove komšije dodati da je ona sto odsto tačna te da su sigurni kao je, pored toga, i neizlječivi alkoholičar, a možda i narkoman. Drugi će negirati sve to i jednostavno ga nazvati genijem.
Ironija se krije u tome što će svi u potpunosti biti u pravu...
...da završim započetu misao
Od kada poznajem sebe, imam želju za jednim iskrenim, otvorenim, a samim tim i ugodnim razgovorom. To bi moglo biti ćaskanje o bilo čemu. Jedini kriterijum za njegovu uspjelost bio bi taj da se učesnici osjećaju potpuno pozvanim da govore i da ne postoji nikakvo nametanje ličnih stavova. Samo riječi koje se nižu. Jednostavno, razgovor radi samog razgovora, radi zvučanja glasova, radi oslobađanja riječi i sklapanja svega toga u slobodni tok koji može teći bilo kuda i čija struja je uvijek ona najpoželjnija.
Mnogo puta do sinoć mislio sam da je ostvaren moj dugogodišnji san. U bezbroj slučajeva bio sam zanesen željom što me navodila na pomisao da je on napokon ispunjen. Ali, kad se čovjek otrijezni od zanosa i zagleda se u okrutne oči istine, shvati koliko duboko je zagazio u zabludu.
Tako sam živio do sljedeće prilike, od sljedećeg zanosa i ushićenosti pa sve do ponovnog otrežnjenja. U toj smjeni opijenosti i zdravog razuma, kao što svi znaju, ratujemo sa mnoštvom glavobolja. Ne znam odakle mi pravo na to da poslije svake od njih pomislim kako je ona i posljednja. Da li je to ljudski instinkt ili samo naša obična glupost, ko bi na takvo pitanje mogao znati odgovor?
U svemu ovome bitno je da danas nemam glavobolju, jutros je ni najmanje nisam osjetio i cijelog dana sreću držim za ruku.
Znači li to da poslije hiljadu pokušaja uspostavljanja apsolutnog razgovora s roditeljima, sestrom, bratom, prijateljima, bivšim suprugama i sa svojom djecom dolazim do zaključka kako je sve to bilo uzaludno? Da li to znači da jedan neznanac koji sjedne pored vas u autobusu i otpočne priču o tome kako se sjeća svoje smrti, sa ozbiljnošću na licu, iskrom u oku i brzim pokretima nervoznih i vrijednih ruku kao da mijesi hljeb, može nečiji san učiniti stvarnošću? Da li to znači da najzad mogu povjerovati u to? Da li...
Sutra će, naravno, stručnjaci reći kako je govornikova priča obična halucinacija i da je nemoguće sjećati se onoga o čemu on pripovijeda. Dijagnoza će biti jednostavna, jednoglasno će ga proglasiti šizofrenikom. Na to će njegove komšije dodati da je ona sasvim tačna te da imaju čvrste dokaze kako je, pored toga, i neizlječivi alkoholičar, a sigurno i narkoman. Drugi će, pak, negirati sve to i na glavu mu staviti krunu genija.
Ljepota i jeste u tome što će baš svi ovoga puta imati pravo.
Saša Ćetojević
Banjaluka
........
(Priča "Dozvolite mi..." uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka" i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur. Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti i preko naše facebook stranice "Priče iz Komšiluka")