Milanka Blagojević već je poznato književno ime u Banjaluci i RS, a za ovogodišnje "Priče iz komšiluka" poslala nam je priču koja odiše njenim prepoznatljivim stilom... Uživajte!
Palenta
Preko puta nje živjela je jedna starica. Sama. Jednom joj je priznala da nedeljom lupa čekićem za meso. Od dasku za meso. Bez mesa.
Čuješ li Svjetlana kako lupam? - pitala je starica ridajući u rukav njene jedine lijepe košulje za posao.
- Pa nisam sigurna, valjda čujem, ne znam teta Goco, oko mene stalno nešto lupa, ili djeca ili on kad traži bic po kupatilu lupa ko konj... Izvinite teta Goco, umorna sam. Umorna i glava me boli, taj posao usrani i palenta...
- Nema se Svjetlana, pa lupam, lupam, da čuju komšije, a i zbog mašte... Čovjeka drži ta mašta. Tako smo nekad, nedeljom, šnicle i špinat...
- Ej, jedna gospođa, moš ti mislit, jednom stala pored mene i traži taj parizer, taj što kupujem, pita je trgovkinja hoće li sjeći, kaže gospođa ma svejedeno, to mi je za psa. Za psa!
- Znam teta Goco, sve znam, ja svojima sad kad donesem ovu palentu... Moram ići teta Goco, ako je vama tako bolje samo vi lupajte.
Svjetlana Jović vukla je uz stepenice četrdeset i tri godine. Tromim, dugim koracima. Stepenice su gazile po njoj, gužvale svaki njen mišić. Nosila je kesu. Sadržaj kese: četiri jabuke, pakovanje jaja M veličina, jedna palenta i jedna mala pavlaka. Pogledala je u svoje nokte i razmišljala o laku za nokte. Kakav je kvalitet laka koji traje jedan dan, jedan jebeni dan. Osjetila je težinu koraka na leđima i sjela na vrh stepenica. Često je zastajala kraj prozora koji se spuštao do poda, prozor sa debelim armiranim staklima kroz koji je gledala grad. Šta je meni ovaj grad? Moj grad, grad mog rođenja, moje mladosti. Po čemu je moj? Moj je Pariz u kojem nikad nisam bila, Lisabon u kojem nikad nisam slušala fado, Rim u kojem nikad nisam na trgu pila vino i gledala u vječnost. A ovaj grad, ne osjetim ga u srcu. To je zaboli. Jednom je tako svom mužu rekla da ga ne voli. Isto je ovako zabolilo. Onda ga je čvrsto grlila svojim nogama oko njegovih ramena i vodili su ljubav. U glavi joj je uvijek bio neki put koji je prešla. Dok je vodila ljubav s njim prelazila bi opet te puteve. I uvijek stizala na cilj.
Šta je meni ovaj grad i ko sam ja njemu? Sjeti se svoje želje da svira klavir. O Bože, nikad neću svirati klavir. U želucu glad počinje da prevrće njene snove. Moja djeca će možda svirati klavir i otići u Lisabon, ja neću. Kad izađem iz stambenog kredita imaću tačno pedeset i devet godina. Ja sam četredesetogodišnjakinja sa kesom na podu stepenika. Kesom sa palentom. Ne kupujem maske za lice. Pravim ih od meda i palente. Med onaj mali lažnjak. Večera: palenta. Doručak: palenta, ponekad jaja. Jedan čas klavira jednako je trideset kilograma palente. Kraj nje prođe parfem. Kenzo. Mučnina u želucu počinje da joj izlazi na nos. Kenzo je imao 25 godina, plavu kosu, onu svijetlu koju je ona imala u dvadesetim, crvenu haljinu, crveni ruž.
Taj Kenzo kaže zdravo na jedan način koji je sve njene časove klavira otjerao dođavola.
Ko bi mene poželio, sa dubokim borama na vratu, izgužvanim prstima koji nikada nisu svirali klavir?
Svjetlana je sputila kesu i rekla da za večeru priprema palentu. Tinejdžeri su negodovali, a njemu je bilo svjedeno. Volio je ribolov i svoj tomos.
Mrzim ribolov, mrzim buljenje u vodu satima, mrzim vrijeme bez cilja. Ribolov je jedan od najsebičnijih hobija. On kaže da ode da odmori mozak.
Sutradan je Svjetalana Jović otišla u kancelariju šefa i rekla da želi da otvori bolovanje. Jedna ovakva banka može bez jedne ovakve službenice. Zbog palente i časova klavira. Svima je već bilo jasno da Svjetlana Jović doživljava nervni slom. Izašla je iz banke na ulicu i otišla u supermarket. U novčaniku imala je sadržaj od 283,90 KM koje treba da joj potraju do kraja mjeseca, a tog dana bio je 13. maj. Slike dvoje djece, njene djece, koji će možda jednog dana svirati klavir ili slušati fado u Lisabonu. Kćerka i sin. Imala je dvije ikone, one male koje stanu u novčanik. Kako da preživim do kraja mjeseca? Toplotni val počeo je da je prožima od nožnih prstiju preko koljena i udario je u glavu.
Ušla je u supermaket i potrošila kćerkin izlet. Sadržaj kese: 1 kg teleće šnicle - prva klasa, 1 kg špinata.
Kad su ukućani sjeli za sto da ručaju Svjetlana je iznijela teleće šnicle i špinat. Smijala se grohotom i ponavljala: Tako smo srećni, tako smo srećni. Porodica iako dugo nije imala bolji ručak nije mogla da uzme pribor u ruke. Gledali su šokirano u ženu koja se smijala tako da je zgrada odzvanjala, skoro kao maloprije kad je lupala šnicle.
A onda je spustila glavu u tanjir i plakala.
U glavi joj je odzvanjala Betovenova Oda radosti koju nikad nije odsvirala.
Milanka Blagojević
Šamac/Banjaluka
.......
(Priča "Čaj na betonu" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 2" i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur)