KRATKA PRIČA: Vanja Kukrika - Miris

Miris

"Jer već sutra moramo biti bolji nego što smo to danas. A uspješni su samo oni koji se mogu najbrže prilagoditi promjenama koje dolaze. I kao što znamo, svaki odnos zasniva se na poštovanju i povjerenju, jer, uprkos različitim stilovima u realizaciji, mi zaposleni u udruženju njegujemo zajedničke vrijednosti. I zato se usuđujem reći da svako rješavanje problema dovodi do promjena, a svaka novouspostavljena promjena dovodi do novih problema. Mi smo toga svjesni i spremno odgovaramo na izazove i zato ćemo se potruditi da još dugo trajemo. Hvala vam što nam ukazujete povjerenje sve ove godine!"

Salom se prolomi aplauz. Govornik od četrdeset i nešto godina bio je zadovoljan postignutim efektom kod publike. Ipak je on bio direktor jednog udruženja građana koje proslavlja petnaesti rođendan. Preko sto zvanica je tog 12. februara došlo da podrži njihov rad. Ceremonija je trajala preko sat vremena i bila je osmišljena na vrlo originalan način: red zahvala, red pjesme, red pohvala.

I kada se sve uzme, bio je to divan događaj koji bi se još dugo prepričavao među sedmoro zaposlenih da se nije desio mali problemčić koji je unio buru u kolektiv.

Miris. Taj čudnovati miris u najvećoj kancelariji udruženja pojavio se početkom februara, međutim, usljed priprema za proslavu niko nije imao pretjerano vremena da se bavi time. Njih sedmoro koji su bili stalno zaposleni mislili su da je neobičan miris uzrokovan vlagom. Međutim, proslava je prošla, valjalo je raditi u kancelariji od osam do četiri, a on je bivao sve oštriji i više nije podsjećao na vlagu već je nekako bazdio na znoj. Sedmoro stalno zaposlenih su postali nervozni. Bilo je jako teško koncentrisati se na rad i promociju kulturnih aktivnosti među građanima. Kako biti kreativan i omogućiti im da ostvare svoje snove kad si nervozan jer radiš u smrdljivoj kancelariji?! Onako, kroz šalu, krenuli su međusobno da se prozivaju da je tuš odavno izmišljen, pa su čak, tobož' da onaj drugi ne primijeti, malo i njuškali jedni druge. Ali niko od njih nije smrdio. To ih je već petnaest dana dovodilo do ludila!

Misterija je riješena jednog popodneva kada je u kancelariju došla djevojka koja inače radi kao honorarac. Studentkinja na Akademiji umjetnosti, pravilnih crta lica, plave valovite kose, sa precizno iscrtanim crnim ajlajnerom oko sivih očiju. U prvi mah, čini vam se da gledate američku glumicu iz 50-tih godina prošlog vijeka.

Ušavši u najveću kancelariju veselo je pozdravila prisutne, međutim, na njihovim licima uslijedio je šok. Miris, još reskiji nego prije. Jednoj curi je pozlilo, brzo je pobjegla u toalet, a potom se sklonila u kancelariju koja je više služila kao neki vid arhive. Ostali se razbježali. Vratili su se u kancelariju tek kada su dobili dojavu da je otišla. Ali zrak nije bio čist, otvarali prozore, provjetravali, miris je i dalje bio tu. Nakon gunđanja i dosta vijećanja ipak su se dosjetili da je taj vonj zapravo miris mačke na poliesteru. I to ne na bilo kakvom poliesteru; tamno plavom poliesteru od kojeg je sačinjena njena zimska bunda. Sjetili su se da im je ona sama pričala kako ima mačku, koja joj je jednom prilikom čak i spavala na glavi jer ju je povela na ljetovanje, a mačka je bila strašno nervozna zbog promjene mjesta boravka. Onoj curi je opet pozlilo. Čim se direktor vratio sa službenog puta, sedmoro zaposlenih odlučilo je iznijeti slučaj i zamoliti ga da joj nekako saopšti da njena bunda zaudara na mačju mokraću. Direktor je odlučnim glasom rekao da će on to riješti u što kraćem roku i da se ne brinu. Zaposlenima je laknulo. Međutim, prošle su još dvije sedmice, djevojka je navraćala već pet-šest puta u kancelariju i uvijek isti scenario. Ona uđe, na licima zaposlenih prvo šok zbog mirisa, potom kiseli otpozdrav i zatim bježanija. Kad bi se vratili u kancelariju uslijedila bi rasprava o tome šta se zapravo desilo i zar direktor nije rekao da će to riješiti u što kraćem roku. Bilo je i onih odvažnih koji su se zaklinjali da će joj oni reći samo da im on da odobrenje za to. Ipak, dvoje najnervoznijih otišlo je u njegovu kancelariju i izvijestilo ga da još uvijek imaju problem jer djevojka i dalje nosi istu bundu na kojoj je mačji urin i da je u takvim uslovima nemoguće raditi. Direktor, saslušavši ih, rekao je da je apsolutno svjestan nevolja zaposlenih, da je razgovarao sa djevojkom o problemu mirisa kućnih ljubimaca i da joj je to, na jedan vrlo indirektan način, dao do znanja. Dvoje zaposlenih samo su se pogledali te su ćuteći izašli iz kancelarije.

Kako se to na indirektan način saopštava nekome da mu bunda zaudara na mačku?! Nisu znali.

Sredinom aprila napokon je došlo lijepo vrijeme. Nije bilo potrebe da se nose zimske jakne. Nestalo je i mirisa. Valjalo se prilagoditi promjeni koja je nastala.

Vanja Kukrika
Banjaluka

.....

(Priča "Miris" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 2" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur. Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti i preko naše facebook stranice "Priče iz Komšiluka")