Radnja priče dešava se u kultnoj banjalučkoj kafani "Kod Ruže", da bi se kasnije, zajedno sa gazdaricom Ružom, premjestila u mrklu noć...
Dvije ljute
Pravila igre nisu uvijek do kraja jasna, ali za potrebe ove priče nešto, ipak, znamo.
Ova dva zapisa, ova dva kafanska patrljka, nisu se desila u istom danu, čak, ako se dobro sjećam, ni u istom mjesecu, sada je već i godina upitna, ali dramaturgija je dramaturgija, pa ćemo, ipak, kao pravi Šekspiri, reći da se sve desilo u jednoj smjeni, popodnevnoj, naravno.
Švabo i ja nezainteresovano okrećemo karte i čekamo treću žrtvu. Cijedimo pivo. On mi priča kako je Gojko, ćaća u njega, i ovo i ono. Sve mu vjerujem, jer ne znate vi Gojka. U kafani, kao onovremeno na Vembliju – muk. Majka za šankom pere čaše i čini se da joj nije do priče. Iako uvijek ustaje na obje desne, jutros je, izgleda, došlo do neočekivanog rasporeda, pa joj je raspoloženje prebijeno u petom pršljenu. Brat i ja to znamo ili bar vidimo, ali kako to objasniti deranu sa velikog odmora koji je kao promaja uletio u kafanu i u dva koraka se našao pred majkom?
– Dobar dan! Mogu l’ dob’t čašu vode?
Majka spusti jednu, uze drugu čašu i sreza:
– Ja da sam mislila stoku pojiti, ne bi’ kafane otvarala!
Neiskusna mladost pokunjeno pokloni korake džadi sa koje je došla, a mi ćemo u mrak, dva su sata poslije ponoći. Ostali bi, bez sumnje, na još ponekom pivu, ali takav je dan – sem njega, piva, ništa se značajno nije desilo, pa da ne tupimo zube ili mrčimo artiju ni u šta.
Majka, umorna, tjera kola kući, ali ni to ne može bez lekcije. Dva policajca, umnoj patnji nestasala, kako bi rekao pjesnik Petrović, čuče ispod podvožnjaka i čekaju. Noć je tek počela, jagnjetina ih čeka, pa valja nahvatati koju porciju. Zaustavljaju Majku i sigurni u svojoj nadobudnosti otvaraju istragu:
– Dobro veče!
– Dobro veče!
– Odakle, gospođo?
– Sa posla.
– Zar ovako kasno?
– Pa i ti, sine, radiš.
Tu majka malo zbuni prosto-prošireno uniformisano lice i istina jeste da nigdje u blizini nije bilo ni kamera, ni prislušnih aparata, ali čast uniforme je bila uprljana i trebalo ju je spasavati:
– Hoćete li, molim Vas, izaći malo?
– Hoću.
Izašla. Stoji pored vrata i čeka.
Siroti drot prilazi i nosi alko-test:
– Hajde, pirite u ovo!
Majka pospano i polagano odmaknu glavu, pogleda u ono čudo što joj uniforma gura pod nos pa upita:
– A što, da nešto ne gori unutra?
.......
(Priča "Dvije ljute" objavljena je u knjizi "Mrlje na šanku" Gorana Dakića, u izdanju kuće Imprimatur. MONDO intervju sa autorom pročitajte OVDJE)