Tragikomična, ali i poučna priča mladog autora iz Zenice...
LJUBAV ZA SVE
N. je u zadnje vrijeme mnogo čitao. To je bila isključivo literatura koju je on smatrao biserima: knjige za produhovljenje, samospoznaju, samopomoć, jednostavno, to su bile knjige koje su garantovale, ako se njima vodite, pronalaženje konačnog smisla u životu. Sve što je čitao iz te branše upućivalo ga je na jedan zaključak: SVE JE LJUBAV! Sve oko nas je ljubav, sve je satkano od nje. Energija koju primamo od Univerzuma je energija ljubavi. Za njega je postojao znak jednakosti između života i ljubavi, život=ljubav. N. je pročitao, a poslije i sam tako smatrao, da je energija sve što nas okružuje. Ona se nalazi i između najsitnijih molekula atoma i tu cirkuliše, a pošto smo i mi, kada bi se razložili na najsitnije dijelove, u konačnici sačinjeni od molekula, dakle, i kroz nas cirkuliše energija, to jest cirkuliše ljubav. Da bi je znali upotrebljavati, treba je biti svjestan. Kada je N. sve to spoznao, danima nije skidao osmijeh s lica. Smijao se onako od srca svemu oko sebe. Prvo je počeo primjećivati kućanski namještaj i misliti kako je ta energija namijenjena da nam služi. Sa kućnim cvijećem počeo je razmjenjivati tu energiju, osjetio je da mu biljke zahvaljuju na svakom osmijehu koji im uputi. Mačka koja je živjela kod njega u stanu dala mu je posebnu potvrdu za sve ovo što je do sada shvatio. Ona se nježno pripije uz njega crpeći tako ljubav kao s neke energetske postaje, a njemu je vraćala duplo. Osjećao je energetsku vibraciju kada maca prede.
- Maco, volim te - rekao je, zatim se umirio i počeo uživati dok mu je ležala sklupčana u krilu.
Osjećao je N. da ljubav koju je spoznao treba širiti i dijeliti, ako je zaspala kod drugih ljudi, probuditi je. Nema boljeg načina nego tu ljubav nekome izjaviti.
S osmijehom na licu otišao je u obližnji park, sjeo na klupu i posmatrao prirodu, posmatrao ljubav. Neki napušteni psi su prolazili u blizini, a on im doviknu:
- Kuce malene, volim vas.
Kuce se malo preplašiše ovog iznenadnog vikanja, te udariše u bijeg, a jedan od njih usput malkice i zalaja. N. se smijao još više. Ustade s klupe i uputi se u kafanu na uglu gdje je često pio kafu, tu se nađe uvijek neko od poznanika. Tačno je tako i bilo, za jednim stolom nalazila su se dva prijatelja. Upita ih da li je slobodno, potom sjede za njihov stol.
- Znate šta, momci, volim vas!
Prijatelji su, ne odmah da ne bude previše providno, lagano pokupili svoje kutije cigareta, upaljače i mobilne telefone sa stola i napustili kafanu. Na izlazu se čulo kako jedan promrmlja:
- Pederčina!
N. je išao dalje. Na ulici ugleda poznanicu iz srednje škole kojoj se široko osmjehnu u znak pozdrava, a ona mu isto tako uzvrati.
- Pa gdje si ti, šta radiš, čime se baviš? - upita ona.
- Znaš, moram nešto da ti kažem.
- Pa izvoli - reče ona kroz osmijeh.
- Volim te!
- Stani! Ni korak dalje za mnom da nisi napravio, zvat ću dečka, policiju. Jasno?!
Više nije bilo osmijeha na njenome licu.
Okrenuo se i nastavio dalje, osmijeh je i dalje bio tu. Ugledao je kako na jednoj klupi sjede dva penzionera sa štapovima u rukama, šeširima na glavama i lulama u ustima. Vodili su neki neformalni, opušten razgovor. Pitao ih je smije li sjesti na klupu. Oni su, doduše malo nevoljko, ali srdačno rekli da može, mada su gledali oko sebe i čudili se vidjevši da ima još slobodnih klupa. Sjeo je između njih.
- Znate šta... - reče N.
- Hajde, bogati, da čujemo šta...
- Ja vas volim!
- Sinko, idi ti zajebavaj nekog drugog, znaš, pusti nas na miru - reče jedan.
- Još penzija nije bila, tako da ti mi para nemamo - reče drugi i štapom ga poče gurkati iza leđa da ustane s klupe i napusti prostor penzionerske intime, te lulu vrati u usta.
N. je krenuo dalje, smijao se i trčao za čovjekom u invalidskim kolicima. Čovjek je gurao velike točkove kolica što je brže mogao, ali N. ga sustiže.
- Stani bolan, čovječe, da ti nešto kažem!
- Šta hoćeš od mene?
- Pa, volim te!
- Pa, volim i ja tebe, hajd' sad zdravo, vidiš da žurim.
Redom je tako N. izjavljivao ljubav svima: prolaznicima, djeci, đacima, psima, pticama, stablima, pa čak i praznim klupama. Smijao se i osjećao sve njih na dubljoj razini. Potom je, malo umoran, sjeo na klupu kojoj je prethodno izjavio ljubav. Tada mu priđoše dva mladića pitajući za rizlu. On ih pogleda očima punih ljubavi, prvo jednog, pa drugog, te reče:
- Momci, ja vas mnogo volim!
N. je nešto kasnije isto ponovio i čovjeku iz hitne koji mu je davao prvu pomoć.
Vernes Subašić, Zenica
.......
Priča "Ljubav za sve" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 3" i objavljena je u istoimenoj zbirci priča koju možete besplatno skinuti OVDJE. Mondo intervju sa Vernesom Subašićem pročitajte na linku ispod: