KRATKA PRIČA: Saša Ćetojević - Glasovna promjena

P ispred U prelazi u Š (moralno-glasovna promjena)

– U osnovi svega, brate moj, stoji misao. Ona se poslije pretvara u riječ. Od riječi nastaju crteži ili slike. Ako te slike ubrzamo, dobićemo dinamiku ili, prosto rečeno, sve što se kreće. Ako ih pak usporimo, dobijamo statiku, to jest obično cjedilo za dinamiku. E, vidiš, mene zanima mjesto na kojem su svezani najniža tačka tog cjedila i najviša kap svega što kroz njega protiče – govorio je Miroslav uz oštri zveket ključeva dok ih je bacao u očev zarđali sanduk za alat.

Slavoljub ga je slušao poluotvorenih usta. Nije imao pojma kako da odgovori, jer Miroslav je u Slavoljubovim očima bio sultan dinamike i car statike, što će reći da je bio stariji od njega koju godinu i da Slavoljuba u stvari njegova priča uopšte nije zanimala. On je imao drugačije, praktične planove i bio je nadomak njihovog ostvarenja. Pričeka nekoliko sekundi kako bi se uvjerio da njegov sagovornik neće nastaviti svoje trabunjanje, a onda odlučno reče:

– Znači, pomogao sam ti sinoć da digneš trkaći iz skladišta. Sad je vrijeme da ispuniš obećanje i daš mi svoj BMX.
– Dogovor je dogovor.
– Nekud ideš, čim si ga tako utegao i izglancao?
– Idem na mjesto o kojem sam ti maloprije pričao, ako si uopšte slušao. Kod drevnih naroda to se zvalo pupak svijeta.
– A gdje ti je to?
– Možda u Amsterdamu, možda u Istanbulu, Beču, Barseloni, Novom Sadu ili Atini... Ne znam još tačno, samo znam da ovdje ne mogu ostati.
– Ovo je ’94. godina! Čim izađeš iz komšiluka, neko će pucati na tebe. Ako čak i stigneš malo dalje, na prvom punktu završićeš putovanje.
– Završiću ga samo ako ja to budem htio – uzvrati Miroslav, uzjaha nov trkaći bicikl nebeskoplave boje i reče Slavoljubu da obavezno pozdravi sestru.

Slavoljub je gledao za njim kako nestaje u kolutu vunaste magle želeći razjasniti sebi da li Miroslav pokušava biti duhovit ili polagano napušta zadnju stanicu razuma. Bilo kako bilo, dobio je ono zbog čega bi ga neznanci nazvali bezobraznim lopovom, a rodbina i prijatelji sposobnim i snalažljivim mladićem.

***

Kako vrijeme na Balkanu jaše ćudljivi devetosminski ritam iz Pireja, čiji kas brzo prelazi u galop, ali se lako pretvori u opštu lomljavu, prvo posuđa, a onda i samog sebe, svi Balkanci u tome su našli izgovor za svoje ponašanje. Slijedeći ovu logiku Slavoljub je brzo napredovao. Nedugo po odlasku Miroslava prestao je da jaše BMX i takoreći preko noći postao ozbiljan jahač. Kroz srednju školu prošao je kao kroz jednosmjernu ulicu ne dajući nikom priliku da ga kazni zbog vožnje u pogrešnom smjeru. Nije se ni okrenuo, a već je postao diplomac i zatim instant magistar. To mu je iskrčilo put ka poslu u dvije-tri analitičko-marketinške agencije, a u međuvremenu je bio vojnik tri-četiri političke partije. Kako je slijedio parolu „ili pukovnik, ili pokojnik“, avanzovao je u pukovnika, to jest direktora državnog preduzeća iz čijeg skladišta je prije petnaestak godina, zajedno sa prvim komšijom, ukrao trkaći bicikl nebeskoplave boje. Smijao se naglas u sebi zbog činjenice da se više ne mora skrivati dok ide u skladište da krade.

A krao je, između ostalog, i tuđe prilike za usavršavanje u struci pa se tako (umjesto Radiše) jednog neobično lijepog prijepodneva našao na balkonu palate koja gleda na Gospodski trg u Trevizu. Izašao je da ohladi svoj uzavreli mozak, jer ni ovoga puta nije mogao slušati sve učestalija isprazna trabunjanja.

Odozdo, uz ulicu peo se zvuk harmonike koji je katkad govorio klasično, a katkad jezikom sevdaha, kao da je svira neki mladi partizan iz Bosne pogubljen nekoć u obližnjem fašističkom koncentrecionom logoru. Ulični svirač bio je lukav tip, znao je kako se kuje novac što mu plaća bar dva obroka dnevno. Bješe to, bez sumnje, naš čovjek – čovjek iz komšiluka.
Pored njega mekanim korakom prođe muškarac nalik beskućniku iz američkih filmova. Zastade na sekund, ubaci novčić u razjapljene, gladne čeljusti kofera harmonike i prijateljski mahnu maseru čula sluha. Nastavivši dalje pozdravi se s ljudima obučenim u skupa odijela čije su kravate uveliko imale ljubavnu avanturu sa ugodnim, toplim vjetrom. Pope se uz skliske stepenice i stade pored Slavoljuba.

– Nebeskoplava je, brate moj, ovdje tako prostrana, ali ujedno i mudra, a ne kao dolje kod nas...
– Ne znam, zemljače, ne razumijem se u boje – odgovori nezainteresovano Slavoljub.
– Nije riječ o boji, govorim ti o ljudima, njihovim staništima i seobama.
– To je potpuno nebitno. Jednostavno ideš tamo gdje zarađuješ više i tu je kraj svake priče.
– Krajevi priča ne postoje. One neprestano kruže i samo se preobražavaju u čvorištu koje su drevni narodi nazivali pupkom svijeta.
– Da li bi taj pupak mogao biti ovdje?
– Mogao bi da nije pohlepnika kao što si ti, jer vi svaki pupak s majstorskom lakoćom pretvarate u šupak – zgađeno odgovori Miroslav te reče Slavoljubu da mu je sestra dobro i da ga pozdravlja.

Saša Ćetojević, Banjaluka