Priča o Mili, pješčanom satu, pjegavim bananama... Iz pera Darije Marković iz Banjaluke
MORAM NEKOME REĆI
U vrijeme kad je Beba stvarno bila beba njeni roditelji su mrvili svoju mladost u njemačkim fabrikama, a nju je čuvala Mila. Razumljivo, ne sjeća se jasno tog perioda i ne zna kakvi usudi su lomili njenu dušu dok joj je čitala bajke. Ipak, osjeća ga u sebi i sad, kad zna i više nego što bi željela. O svojim roditeljima, Milinoj sudbini i njemačkim fabrikama.
Vrijeme izliže sve sem ljubavi, pa je i decenijama kasnije starija žena uvijek ispraćala mlađu rečenicom: "Ostani ista".
Mila je rođena u zemlji mora i kamena, mnogo bliže kršu nego talasima. Zbog toga je cijelog života strepila od suše. Obavezno je zatvarala slavinu dok pere zube i govorila: "Treba čuvati vodu za one koji dolaze poslije nas". Mnogo je riječi koje su njenim glasom urezane u Bebinu dušu, ipak najglasnije od svih odzvanjaju dvije, naizgled obične - pjegave banane.
Po rođenju zadužujemo pješčani sat smješten na tjemenu. Nevidljiv je očima sviklim na svakodnevicu. Ponekad osjećamo trnce, niz potiljak pa duž kičme, ili mravinjanje po dlanovima i tabanima. Tad curi pijesak. Kad krhko staklo ostane prazno duša se seli. Sat se ne preokreće, bar ne za našeg znanja.
Posljednje večeri kad su se vidjele, kako to obično i biva, ne sluteći da ističu posljednja zrna njenog ovozemaljskog vremena, Mila je pričala kako joj je protekao dan.
Išla je u market da kupi banane. Ali ne bilo kakve, moraju biti pjegave. Pročitala je u novinama kako pomažu protiv kašlja. Nije ih našla, pa je prodavačica na kasi uz osmijeh rekla: "Jedna gospođa je bila brža, sve je pokupovala, ne čitate samo Vi. Kupite obične, dobiće pjege za dan, dva."
Te noći kad je zazvonio telefon jednolični glas zauvijek je Bebi urezao u pamćenje sliku koju nije vidjela. Milu koja sjedi na stolici, s glavom položenom na ruke na stolu, kao da odmara.
Kao kap vode kad bešumno klizne, dragocjena, u gorski zdenac. Kao travka kad požuti u jesen, bez glasa.
Bunovna od sna i tupa od jave, mogla je da misli samo o tome da li banane dozrijevaju i na onom svijetu.
Mnogo je pijeska od te noći otišlo u vjetar, ali svaki put kad joj žaškripi grlo ili nečiji hrapavi glas reže vazduh pored nje, sjeti se nedočekanih pjegica. "Moram nekome reći", misli često u posljednje vrijeme, "moram ispričati nekome kako su dobre za kašalj".
Dok ide u svoju uobičajenu šetnju iznenadni umor je zaustavlja kao udarac. Sjeda na prvu klupu. Proljetni zraci se probijaju kroz krošnje i šaraju po njenoj umornoj koži. Podiže pogled ka nebu i škiljeći kroz trepavice nazire Sunce. Treperavo i zlatno, poput prezrelih banana.
Dok joj bol u grudima kida dah koji je veže za ovaj svijet, osjeća da te pjege povrh oblaka liječe svaki bol. Od upaljenog grla do slomljenog srca. Pa i praznog pješčanika.
U kola hitne pomoći, kroz zvuke sirene i zveckanje instrumenata, priča o dvije žene koje su čule šapate duša zalijepila se pjegavim voćnim šećerom.
Na bolničkom prilazu tehničar gura krevet sa točkićima i na njemu klupko od guste sijede kose, žmirkavih očiju i preširoke odjeće koja miriše na bosiljak. U žurbi dobacuje kolegici: "Kako slatka bakica. Baš ću probati to s bananama".
Darija Marković, Banjaluka
........
(Priča "Moram nekome reći" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 3" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju izdavačke kuće Imprimatur. Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti i preko naše facebook stranice)