Romani koji to nisu trebali da budu

Autor:

O knjigama „Afrikanac“ i „Put u Adis Abebu“ Dušana Miklje, u novom izdanju MONDO kluba knjige, piše naš Boris Maksimović.

Romani koji to nisu trebali da budu Foto: Vedran Ševčuk, mondo.ba

Svako ima neku svoju malu ili malo veću nastranost, a moja je ta da sam opsjednut Hladnim ratom, periodom dekolonizacije Afrike, istorijom pokreta nesvrstanih, posebno jugoslovenskim učešćem u njemu i svim ostalim što ide uz to. I onda jednog dana, sasvim slučajno shvatim da imam u kući knjigu koja o svemu tome govori, ali iz jednog posebnog ugla, kako se iz samog naslova može zaključiti, iz ugla nastranosti i bizarnosti vlastodržaca iz tog perioda. Nisu ovdje u fokusu samo komunistički ili samo lideri iz pokreta nesvrstanih, knjiga se generalno bavi temom koliko vlast kvari čovjeka, a posebno do koje mjere apsolutna vlast može dovesti čovjeka i narod koji je pod njim. Svašta se ovdje može pročitati, kako je Idi Amin ukinuo tržišnu privredu, pa su najčudnije stvari dobile najveću vrijednost. Ili kako je Bokasa, nakon što je krunisan za centralnoafričkog cara, poslao u Sajgon emisare da mu dovedu kraljicu (zapravo neku prostitutku koju je upoznao dok je tamo ratovao za Francuze), oni mu našli jednu za koju će se ispostaviti da nije ona koju je tražio, ali ju je on svakako krunisao. Kad je ona prava našla put do njega on je i nju proglasio kraljicom, u pauzama između ubijanja podanika i mijenjanja vjere. Ima i priča o jednom jugoslovenskom psihijatru koji je radio na etiopskom dvoru, pa kad je došlo do svrgavanja Haila Selasija i on je netragom nestao da bi se otkrilo kasnije kako je bio u komisiji za prijem dvorskih službenika i kako je bio najrigorozniji mogući član, koji je npr. zbog nepoznavanja određenih istorijskih činjenica (tipa, kad je počela prerada duvana u Etiopiji) znao da kući vraća mlade i sposobne ljude koji će kasnije svakako dospjeti na dvor, ali s ciljem da njega skrate za glavu. Posebno zanimljiva priča govori o tome kako su jugoslovenske privredne delegacije odlazile u lov u Afriku, ali su zapravo nevični lovu činili prava krvoprolića, napadajući žirafe mitraljezima i slično što je kod nas ravno tome da izrešetaš kravu pored puta. To je bila knjiga Dušana Miklje „Hronika nastranosti“. Kasnije sam se beskrajno obradovao kada sam na policama u knjižari Kultura vidio da je Laguna izdala još neke njegove romane i dva sam odmah kupio, a to su „Afrikanac“ i „Put u Adis Abebu“. Ono što slijedi ovdje je jedna apsolutno subjektivna ocjena ova dva romana.

Foto: Mondo/screenshot

Idemo odmah među rogove. Da li su mi se svidjele ove dvije knjige? Jesu. Da li su dovoljno dobre? Nisu. Zbog čega su mi se svidjele? Zato što ja 1) volim sve knjige o Africi kakve god da su, 2) opsesivno čitam sve što mi dođe pod ruku o epohi nesvrstanosti i posebno o ulozi naših novinara u Africi, a posebno zbog toga što 3) sam čitao i ranije Dušana Miklju i što znam da je sve što je opisao on zapravo i proživio i da je fikcija u romanu na minimalnom nivou.

Dopisnik iz Afrike je, između ostalih, bio i Vuk Drašković i za njega čak kruži priča da je jednom izmislio rat između Rodezije (današnji Zimbabve) i Mozambika.

 „Pa šta je onda problem, majku mu, i zašto knjige nisu dobre ako već toliko odgovaraju tvojim ličnim željama?“, upitaće se s punim pravom moja tri čitaoca. Zato što problem upravo i jeste u formi u kojoj su pisane ove dvije knjige! Prije svega, ove knjige ne treba da bude romani već jedna knjiga memoara. Zašto? Zato što roman stvara očekivanje nekih zapleta, raspleta, suspensa, radnje, intriga, čega god, a ovdje je sve nekako ravno i samo se nižu jedna za drugim sjećanja ovog čovjeka koji je zaista imao nevjerovatna iskustva kakva teško da mogu imati današnji ili čak budući novinari. Sama forma je problematična, a posebno su problematična očekivanja koja ona rađa. Stil je sasvim u redu. Nesklad između to dvoje stvara tenziju i pogrešna očekivanja koja se ne ispunjavaju, a to stvara nervozu u čitaocu. Ako se na zadnjoj strani korica u obje ove knjige podvlači da sve što je opisano u romanu ima dodatno snagu zbog toga što je to autor lično proživio – pa čemu onda suvišna mistifikacija i bespotrebna fikcionalizacija koja samo rađa sumnju u ono što se čita?

Da se vratimo malo unazad. Dušan Miklja je, bar po mom skromnom sudu, jedan od najboljih jugoslovenskih novinara i čovjek koji je godinama radio kao dopisnik iz, pazite sad, Najrobija, Adis Abebe, Rima, Njujorka i Brisela. On spada u onu izumrlu vrstu koja je imala sreću da se novinarstvom bavi u vrijeme kad si zahvaljujući tom pozivu stvarno mogao da vidiš svijet i kad su jugoslovenske agencije imale dopisnike na svim stranama svijeta. Bilo je to vrijeme kada je Tanjug prvi na svijetu zahvaljujući svom dopisniku izvijestio iz Kinšase da je Patris Lumumba, prvi demokratski premijer Konga, ubijen nakon što je izvršen državni udar. Dopisnik iz Afrike je, između ostalih, bio i Vuk Drašković i za njega čak kruži priča da je jednom izmislio rat između Rodezije (današnji Zimbabve) i Mozambika. Ali to sad nije ni bitno. Dušan Miklja je zahvaljujući svom ličnom umijeću, šarmu i zahvaljući, naravno, privilegovanoj poziciji Jugoslavije i ugledu druga Tita upoznao mnoge predsjednike afričkih zemalja, a sa nekima je bio i prijatelj, kao na primjer sa Agostinjom Netom, pjesnikom i prvim predsjednikom Angole. U Adis Abebi je mnogo puta sjedio za istim stolom sa Hajleom Selasijom, upoznao je predsjednika Zambije Keneta Kaundu, ali i mnoge druge koje ovom prilikom neću nabrajati. Što bi rekao Njegoš, imao se rašta i roditi. I nakon takvog života, mogao je s punim pravom i bez ikakve pretenzije napisati knjigu memoara. Memoarsko štivo ne stvara očekivanja kao roman. Memoarsko štivo dopušta autoru da bude 100% to što jeste. U romanu „Afrikanac“ on, na primjer, stalno na neki način i ne tako suptilno ističe širinu svojih pogleda u odnosu na prilično jednosmjerno osoblje jugoslovenskih ambasada sa kojima je sarađivao. Nakon svakog od tih poglavlja u kojima se opisuju manji ili veći sukobi stoje depeše koje su ambasadori ili konzuli slali u Ministarstvo vanjskih poslova kako bi ono urgiralo kod njegove agencije da povuku s tog položaja zbog neprimjerenog ponašanja. Takvi dijelovi su sasvim suvišni i napetost u romanu se može izgraditi na masu drugih načina, a ovdje je to urađeno na način da prije svega 1) ne izgleda dovoljno kredibilno, 2) njegova intelektualna superiornost se ističe na prilično hinjski način, dakle, prikriveno i nedovoljno iskreno i 3) efekat koji se tom prilikom pokušava postići apsolutno izostaje.

U slučaju romana „Afrikanac“ postoje dva ključna problema. Prvi je, kao što sam već naveo, romaneskna struktura koja uopšte nije dovoljno jaka. Roman se u suštini sastoji od niza njegovih putovanja po raznim afričkim zemljama, ali tkivo koje ih vezuje je prilično labavo. Vidimo glavnog junaka, Afrikanca, kako on sebe naziva, u jednom trenutku u Nigeriji, u drugom u Adis Abebi, u trećem u Somaliji, gdje intervjuiše njihovog predsjednika itd. Na drugom planu tu je opis lokalnog življa u Najrobiju, a prije svih njegovog „majordomusa“ Vašingtona, koji mu dođe nešto kao vodič kroz zamršeni splet lokalnih običaja i vjerovanja. Ali roman je jedna ravna linija. Nema uzbuđenja, nema iščekivanja (osim iščekivanja da se nešto suštinsko desi), nema ničega osim čitavog niza priča koje jesu zanimljive same po sebi, ali ih slabo šta veže. Zbirka priča je jedno. Tu se Miklja već dokazao. Ali roman je nešto drugo. Drugi problem, koji je isto tako prisutan i u romanu „Put u Adis Abebu“ jeste Mikljino recikliranje samog sebe. U „Afrikancu“ nalazimo mnoge priče opisane maltene identično kao u njegovoj zbirci priča „Hronika nastranosti“, koje je originalno objavila Politika na samom početku devedesetih godina u tiražu od 5.000 primjeraka. Prije svega, tu je opis njegovog boravka u Nigeriji i strijeljanja kojem je prisustvovao, a koje je prekinuo jedan britanski novinar, ali samo za trenutak, kako bi uhvatio što bolji kadar. Ova priča je prvi put ispričana u „Hronici nastranosti“, a ovdje je gotovo u potpunosti prenesena na isti način. I „Hroniku nastranosti“ je Laguna reizdala. Ali hajde, možemo ovome progledati kroz prste i reći da je 21 godina, koliko je prošlo od prvog izdanja „Hronike nastranosti“ pa do „Afrikanca“ (2011) dovoljno da se podsjetimo na neke događaje. Problem je što Miklja u „Afrikancu“ reciklira i neke dijelove iz „Puta u Adis Abebu“, koja je objavljena 2005, kao što je susret sa plemenom Danakilaca. Evo kako to izgleda.

„Ohrabren otkrićem da su okrutni kolekcionari mošnica možda samo žedni, Matanović je povikao iz sveg glasa:

- Vaha, vaha! (voda na amharskom)

Ponavljali su iste reči kao sumanuti, verujući da je za razumevanje jednog pojma najvažnije da se što glasnije izgovara.

- Vaha, vaha! – okrenuše se, najzad, u toliko željenom odjeku ispucala usta Danakilaca.

Kad bi se ove dvije knjige ujedinile u jednu, kada bi ona bila upotpunjena fotografijama, novinskim člancima i sličnim propratnim materijalima, kada bi sve bilo pisano u prvom licu bez trunke (auto)mistifikacije stvorilo bi se nešto mnogo veće od jedne obične knjige. Ovako smo dobili dva prosječna romana bazirana na natprosječnim životnim iskustvima, a to je velika grehota.

Podelili su tako ono malo vode što su imali, grleći se s urođenicima sa istim oduševljenjem kao dve grupe radnika koje su sa suprotnih strana probile tunel kroz planinu ili, što je Afrikancu takođe palo na pamet, kao ruska i američka armija prilikom susreta na Elbi.

(Dušan Miklja, Afrikanac, 2011, Laguna)

A sada isti odlomak iz druge knjige.

- Vaha, vaha! – ushićen pomišlju da su okrutni kolekcionari mošnica možda samo žedni, on je, uperivši kažiprst prema željenom predmetu, povikao iz sveg glasa – Vaha, vaha.

- Vaha, vaha – ponavljali smo kao opsednuti, verujući da je za razumevanje jednog pojma od bitne važnosti njegova što glasnija učestalost.

- Vaha, vaha – pokrenuše se, najzad, u toliko željenom odjeku, ispucale usne Danakilaca.

Podelili smo, dakle, ono malo vode što smo imali, grleći se s urođenicima sa istim oduševljenjem kao dve grupe radnika koje su sa suprotnih strana probile tunel kroz planinu ili, što mi je takođe palo na pamet, kao ruska i američka armija prilikom susreta na Elbi.

(Dušan Miklja, Put u Adis Abebu, Laguna, 2005).

Ovo je samo jedan od primjera kako autor „posuđuje“ od samog sebe. Ima ih još jako mnogo, ali ovdje nema prostora da se sve to prenese na adekvatan način.

Da se odmah razumijemo, nije problem ni recikliranje samo po sebi. Ako je čovjek nešto jedanput opisao na najbolji mogući način, onda nema potrebe da se cijedi suva drenovina i da se isti dođagaj opisuje na neki drugi način. Problem je kad čovjek ima osjećaj da mu se dva puta ista roba pokušava krišom uvaliti. Postoji način da se ovo odradi na malo bolji način, ali o njemu ćemo pad odjeljaka niže.

Zbog čega me je sve ovo opisano u prethodnom dijelu tekstu toliko iznerviralo? Zbog toga što osjećam i znam da je ovo mogla biti jedna vrhunska knjiga, jedan spomenik vremenu koje se nikada neće vratiti napisan od čovjeka koji je o skoro svim ključnim događajima epohe dekolonizacije u Africi često izvještavao s prve linije. Kad bi se ove dvije knjige ujedinile u jednu, kada bi ona bila upotpunjena fotografijama, novinskim člancima i sličnim propratnim materijalima, kada bi sve bilo pisano u prvom licu bez trunke (auto)mistifikacije stvorilo bi se nešto mnogo veće od jedne obične knjige. Ovako smo dobili dva prosječna romana bazirana na natprosječnim životnim iskustvima, a to je velika grehota. Pretpostavljam, mada nemam nikakvih dokaza za to, da je za to odgovoran urednički tim Lagune. Vjerujem da su procijenili da bi se dva romana egzotičnog izgleda od tristotinjak strana puno bolje prodavala od knjige memoara mnogo većih gabarita i konsekventno mnogo veće cijene. I vjerujem da su s te strane 100% u pravu, jer, na kraju krajeva, u knjizi „Put u Adis Abebu“ koju ja imam stoji da je riječ o drugom izdanju. Problem je što se na takav način jedna ovako nevjerovatna sudbina utopila u masu sličnih izdanja, izgubila na kredibilnosti i uopšteno gledano nije postigla cilj kakav je trebalo da postigne. Dušan Miklja nije samo neki tamo novinar. On je fascinantan svjedok jednog fascinantnog vremena koje nam sa današnje tačke gledišta izgleda beskonačno daleko.

Foto: Mondo/screenshot

Pada mi zato na pamet jedna knjiga koja bi bila idealan format za iskustva čovjeka kao što je on. Banjalučki „Glas Srpske“ je prije privatizacije imao neobično bogatu izdavačku djelatnost. Između ostalog izdali su i prvu autobiografiju Mome Kapora pod nazivom „Uspomene jednog crtača“. To je jedna nevjerovatna knjiga tvrdih korica, opremljena njegovim crtežima, ali i reprodukcijama slika. Ovo je zapravo knjiga-kolaž, tu Kapor prenosi i svoje tekstove iz NIN-a ili drugih listova, ali svuda stoji koje je godine to objavljeno. Na primjer, prenosi dio intervjua koji je radio sa Petrom Lubardom i ispod toga stoji na primjer (1973). Tako se sve sklapa u skladnu cjelinu, a čitalac zna šta čita i zna da je to dio nekog njegovog davnog teksta, intervjua ili nečeg trećeg. Ispovjedna je forma, pisac prepričava svoj život, donosi na neki način i pregled svog stvaralaštva, ali čitalac u svakom trenutku zna o čemu se radi. A pored toga likovna opremljenost knjige je vrhunska. (Nekome sam, nekada davno, posudio ovu knjigu i dan-danas ne mogu sebi oprostiti što sam je izgubio jer se ne sjećam kod koga je završila.) Na takav način knjiga prestaje biti samo knjiga i postaje spomenik. Jednog vremena, jednog autora, jedne izdavačke kuće. Ove dvije knjige to nisu i nikada neće ni biti. I to mi je najžalije od svega. Propuštena je velika šansa.

Ostale vijesti