Roberto Rikardi: „Bio sam samo broj“

Autor:

Neke knjige na svijet dolaze teže od ostalih.

Roberto Rikardi: „Bio sam samo broj“ Foto: Impramatur/Promo

Piše: Boris Maksimović

Roman „Bio sam samo broj“ italijanskog pisca Roberta Rikardija, koji smo izdali prošle godine, jedna je od tih knjiga. Moj drug i kolega s fakulteta Milko Branković ju je preveo još 2012. nakon sugestije Danila Kapasa, našeg profesora i tadašnjeg šefa Odsjeka za italijanski i srpski jezik i književnost na Filolološkom fakultetu u Banjaluci. Aktivno smo počeli da radimo na njenom izdavanju u februaru 2015. godine, odštampana je nakon čitavog niza peripetija tek sredinom 2017, a prva promocija je bila tek prošle sedmice, dakle, u martu 2018.

U novembru 2015. imali smo sastanak sa gospodinom Đorđem Mikešom, direktorom Jevrejskog kulturnog centra „Arie Livne“, od kojeg smo tražili pomoć pri objavljivanju ove knjige i koji je odmah pristao da snosi dio troškova. Uprkos tome što su i nakon toga na putu objavljivanja ove knjige iskrsle neke bizarne i neočekivane prepreke koje kao da je Marfi lično smišljao, činjenica je da bez podrške g. Mikeša i JKC ova knjiga teško da bi ugledala svjetlost dana.

Da meni neko ispriča sve ovo moje prvo pitanje bilo bi: „Pa šta je toliko posebno u toj knjizi da ste se toliko cimali oko nje?“

Teško je to u par riječi sumirati, ali recimo da je u ovu knjigu stala tragedija kako jedne porodice tako i cijelog jednog nenaoružanog i neorganizovanog naroda koji se našao pod čizmom najveće vojne sile tog vremena. U ovoj knjizi riječ je o životu Alberta Seda, jednog naizgled sasvim običnog dječaka iz Rima koji je imao tu nesreću da se rodi u jevrejskoj porodici u periodu između dva svjetska rata.

"Moja porodica je moja osveta fašistima"

Već od najranijeg djetinjstva, Alberta život nije štedio. Kao mali je ostao bez oca, zbog nečega što se danas liječi antibioticima. Otac mu se brijao, nekako se posjekao brijačem za koji se ispostavilo da je inficiran, pao je u postelju i nedugo nakon toga umro. Alberto je nakon toga bio jedno vrijeme u jevrejskom sirotištu Pitiljani, gdje se i obrazovao, jer majka nije mogla da izdržava cijelu poodicu sama. Rasistički zakoni 1938. godine spriječili su ga da nastavi školovanje. Šesnaestog oktobra 1943. godine, uspio je da pobjegne policijskoj raciji. Međutim, nedugo poslije toga uhvaćen je, zajedno s majkom i sestrama Anđelikom, Fatinom i Emom. Uskoro je cijela porodica je prebačena teretnim vagonom u Aušvic. Majka i sestra Ema po dolasku u logor nisu prošle selekciju sposobnosti za rad i odmah su ih poslali u gasnu komoru. Anđeliku, mjesec dana prije završetka rata, rastrgli su psi samo radi zabave SS-ovaca. Vratila se samo Fatina, duševno ranjena. Prisustvovala je užasnom Anđelikinom kraju i bila je izložena eksperimentima doktora Mengelea.

Kada je stigao u Aušvic Alberto je imao samo petnaest godina. Preživio je razne selekcije: glad, torturu, zimu, marševe smrti. Tjerali su ga da u zrak baca djecu iz logora kako bi SS-ovci mogli da vježbaju gađanje. „Nikad u naručju nisam držao svoje ćerke, unuke. Mogu da pridržim dijete kada počinje da hoda, pružiti mu ruku. Uzeti ga u naručje, ne mogu. Ako bih samo pokušao to da uradim, odmah bi se pojavio strah da neko ne vikne da ga bacim u vazduh“ kaže on na jednom mjestu u knjizi.

Takođe je za parče hljeba učestvovao u bokserskim mečevima koje su svake nedjelje organizovali SS-ovci iz čiste zabave. Nakon što umalo nije poginuo u savezničkom bombardovanju, pušten je iz logora Dora u aprilu 1945. godine. Po povratku u Rim počeo se baviti trgovinom metala, a potom se i oženio. I dan-danas je živ, ima 89 godina, tri ćerke, sedam unučadi i troje praunučadi. Kako u knjizi sam kaže, moja porodica je moja osveta fašistima. 

Ali ova knjiga nije samo o paklu Aušvica već i nevjerovatnim poteškoćama prilagođavanja onome što se zove normalan poslijeratni život, ako takvo nešto uvijek postoji nakon što čovjek preživi Aušvic. Čovjek nikada ne razmišlja o takvim stvarima, ali postoji nešto što se zove krivica preživjelih. Niko to nije objasnio kao Primo Levi, čovjek koji je isto tako proživio užase Aušvica nakon čega je napisao knjige od kojih su najpoznatije „Ako je ovo čovjek“ i „Potopljeni i spašeni“. U ovoj zadnjoj on opisuje zašto većina onih koja je preživjela Aušvic osjeća neku vrstu griže savjesti jer oni najbolji nisu preživjeli zbog toga što su se prvom prilikom pobunili protiv neke nepravde pa su bili na licu mjesta ubijeni ili zbog toga što jednostavno nisu mogli da podnesu sve te užase. Oni koji su preživjeli, kaže Levi, to su oni koji su naučili da se prilagode nehumanim uslovima logora, da kriju hranu od ostalih, da nauče sačuvati za sebe par kapi vode iz nekih cijevi u barakama. I Alberto Sed u knjizi priča o tome na mnogo mjesta. Priča, na primjer, o jednom svešteniku koji je jedne nedjelje ispod logorske odjeće nosio mantiju, a to je u logoru bio neoprostiv grijeh. Pokušali su da ga sakriju, da ga upozore, da mu kažu da ne može tako, ali on je rekao da je nedjelja, a nedjelja je gospodnji dan i da mu mantija treba. Pored toga, nedjelja je u logoru bio jako opasan dan jer nije bilo posla. Čuvari su se zbog toga dosađivali i samo čekali priliku na kome će da se istresu. Nije prošlo mnogo, a jedan od njih ga je primijetio.

Komm, komm hier.

Naredio mu je da skine logorsku odjeću, a ovaj je to odbio. Stizali su i drugi, osmjehujući se. Hrabri sveštenik je bio za njih pravo osvježenje u danu na zabavi na kojoj se nije dešavalo ništa. Sjetio sam se riječi koje mi je govorio Taska:

Pazi se, nedjelja je najopasniji dan.

Zla duša je prazna. Vidio sam tu prazninu u očima dželata koji su bili hladni, spremni da se iskažu nekako. Osmjehujući se, gurali su mladića prema jednoj vrsti bazena koji se tu nalazio. Žene sa njima su se zabavljale dok su posmatrale prizor.

Gurnuli su ga u vodu, nasilničkim, malicioznim udarcem. Plivanje za njega u toj odjeći je bilo preteško. Svaki put kad bi doplivao do ivice oni bi ga odgurnuli nazad na plivanje.

"Roberto Rikardi je prije svega vojnik pa tek onda pisac. Završio je srednju vojnu školu, a nakon toga je diplomirao pravo i bezbjednosne nauke. Služio je na različitim pozicijama u Italiji, ali i u Bosni i Hercegovini, koja se pojavljuje kao mjesto radnje u dva njegova romana."

 Gledali smo ga kako se davi polako, gubeći dah i nestajući ispod površine vode. Prisustvovali smo njegovom užasnom kraju, a da nismo mogli prstom maknuti. Bilo nas je mnogo koji smo tome prisustvovali: Jevreji, katolici, ateisti, pravoslavni hrišćani. Umro je u ime Gospoda, jer nije htio da negira svoju vjeru u njega. Želio je da časno obavlja svoju dužnost sve do samog kraja. Niko od nas nije ni sanjao da će u tim trenucima prisustvovati jednoj misi.

Neko je tiho izgovorio i molitvu. Neko je proklinjao nebo jer nije reagovalo i gromom spalilo ubice. Svi smo, barem za jedan trenutak, osjetili bijes. Htjeli smo makar na trenutak da pobijemo te zvijeri. U pustinji vrijednosti, u jednom mjestu i vremenu bez duše, trudili smo se da poštujemo onog ko je umro s razlogom.

Spomenuti Primo Levi jednog aprilskog dana je jednostavno odlučio da prekine svoj život skokom kroz prozor. Iako svi detalji nisu poznati jer nije bilo svjedoka, sve ukazuje na to da je odlučio samoubistvom da prekine začarani krug sjećanja i noćnih mora. I Alberto Sed na više mjesta govori o tome koliko je bilo teško početi „normalan“ život nakon te klanice.

Šta bih mogao raditi sada? Vratiti se životu, nastaviti studirati ili raditi kao da se ništa nije desilo? Ponašati se kao da sam vrijeme provedeno u Aušvicu proveo na odmoru ili u nekom drugom gradu, ugošćen od strane nekog daljeg rođaka?

To nije bilo moguće, bio sam jedan od preživjelih. Kad sam hodao, iako više nisam bio u koloni zatvorenika, na leđima sam uvijek osjećao sjenku baraka i peći za kremiranje. Koliko dugo ću je nositi sa sobom?

Stričevi, koji su se brinuli o meni, govorili su mi da gledam naprijed. Govorili su mi da nastavim studirati, igrati fudbal. Mislili su da me to može razveseliti, jer su to bile dvije stvari koje sam volio najviše. Tako je bilo prije deportacije, a poslije toga se sve promijenilo. Postao sam drugačiji, ništa me više nije interesovalo. Čak sam odbio probu da nastupim za Romu, moj najdraži klub.

Svake noći bih se vraćao u logor. Imao sam noćne more, sanjao sam bodljikavu žicu, SS-ovce. Toliko su ti snovi bili realni da sam samo tražio način kako da ne spavam da me ti duhovi ne bi uhvatili. Pušio sam dugo u noć, kako bih pobjegao od sna, ali kad bi me sustigao budio bih se usred noći sav uzrujan. Smirio bih se tek onda kad bih shvatio da sam kući u krevetu.

Za kraj vrijedi spomenuti i autora ove knjige koji nije baš tipična književna pojava. Roberto Rikardi je prije svega vojnik pa tek onda pisac. Završio je srednju vojnu školu, a nakon toga je diplomirao pravo i bezbjednosne nauke. Služio je na različitim pozicijama u Italiji, ali i u Bosni i Hercegovini, koja se pojavljuje kao mjesto radnje u dva njegova romana. Danas ima čin pukovnika i vodi Odjeljenje za medije u Centralnoj komandi karabinjera. „Bio sam samo broj“ je njegova prva knjiga nastala nakon brojnih razgovora sa Albertom Sedom, a ako želite saznati nešto više kako o autoru tako i o ovoj nevjerovatnoj knjizi znajte da će promocija uBanjaluci biti u srijedu, 21. marta u Jevrejskom kulturnom centru „Arie Livne“ sa početkom u 19:00.

Zahvaljujući podršci Ambasade Italije u Sarajevu ovoj promociji će prisustvovati i autor lično pa nemojte da vam bude teško da dođete, nije da svaki dan imamo promocije knjiga stranih pisaca.

Ostale vijesti