Vanja Šušnjar Čanković - Priča o dva konja

Pročitajte drugonagrađenu priču ovogodišnjeg konkursa "Priče iz komšiluka". U pitanju je nevjerovatna ratna pripovijest, ispričana na vjerodostojan i sjajan način...

1
A- A A+
gradska bolnica zvezdara dom zdravlja zdravstvo Foto: MONDO/Mario Milojević

PRIČA O DVA KONJA

Nakon što je odbio svoju četvrtinu konzerve graha, Zoran je izašao iz rova da ispravi koljena i vrati život nožnim prstima stiješnjenim u mokrim, blatom ulijepljenim čizmama. Nadao se da će tu noć tutnjati samo njihova crijeva po čijim pucnjevima su se već mogli razlikovati. Tako bi Ozrenova neočekivano zapištala kao grah iz pretis lonca neposredno prije ključanja i piskutala bi duže nego što je čovjeku ugodno, gotovo do granice iritantnosti, poput neobuzdane omladine kad konačno dođe do riječi. Zdravkova bi zazviždala kratko i snažno, da bi odjednom zamrla, podmuklo kao prekid paljbe usred noći, za koji nikad ne znaš koliko će trajati. Ivanova bi zavijala dugo i postojano, potpuno suprotno njegovom asketskom životu. A Zoranova? Zoranova su odavno utihnula.

Uputio se uskom stazom kroz šumu koja bi ga, da su okolnosti bile drugačije, podsjećala na onu u kojoj je proveo djetinjstvo. I kosa i brada su ga užasno svrbjele i odupirao se porivu da ih raščeše do krvi. Znao je da će uskoro stići do jedinog mjesta koje ga je u ovim okolnostima ispunjavalo mirom. I onda ga je ugledao. Bio je tu kao i svakog dana, umoran, ali dostojanstvenog držanja. Dovozio im je vodu, hranu, municiju, ponekad medicinske potrepštine. Njegov pogled odavao je razumijevanje. Kao da je sav teret ovog besmislenog ratovanja pao na njegova pleća, pleća tog teglećeg konja čelične konstitucije, povijenog vrata i uskih sapi. Crvenkasto-smeđa dlaka mu se presijavala prkoseći hladnoj planini koju su nadvili teški oblaci crni poput njegove grive. Na tankim nogama isticali su se crni gležnjevi. Zoran mu je prišao i nježno prislonio svoje lice uz njegovo. Da istovremeno nisu zatvorili kapke i da su okolnosti bile drugačije, pažljiv posmatrač bi uočio da obojica imaju iste, srneći meke i konjski izbočene oči. Dijelili su i strpljivost duha i pritajeni temperament.

Zorane, Zorane, prekinu ga glas njegove Milanke. Opet si nekud odlutô. Slušaj, Boris se vratio. Da, vratio se! Na konju! Zamisli! Zvala me Rada juče, plače od sreće, kaže lijep je kô slika, da ga samo vidiš. Prepolovio se, nema ga šta vidjeti, ionako je uvijek bio mršav, ali je i dalje lijep. Tako kaže. A konja zavezô ispred zgrade i stalno ga miluje i tetoši. Zove ga Bjelobradi Žika. Kaže Rada da je velik i bijel kô srebro. Boris ga stalno perka. Smeta mu i najmanji trag skorene krvi. Cijeli Mejdan dolazi da ga vidi. Da su okolnosti drugačije, neko bi pomislio da je to zabavno.

Zoran je nijemo posmatrao jednu tačku. Milanka nije bila sigurna da li ju uopšte sluša. Svejedno se nadala da će ga obradovati vijest o sinovcu Borisu koji se izvukao zahvaljujući konju Žiki. Međutim, njegova reakcija je, po običaju, izostala. Sjedila je još malo, pričala o djeci, o komšijama koje su se vratile i onima o kojima se još traga, ispravila posteljinu na krevetu iako ju je zategla čim je došla, a onda je ugledala doktora na vratima i obratila mu se kao da Zoran nije tu.

Doktore, Zoran ni mrava ne bi zgazio. Znam ja da je u ratu drugačije, spašavaj živu glavu, ko te pita, ali sigurna sam da nikog nije ubio. Hoće li on ikad biti kô prije? Već dva mjeseca nije progovorio. Doktor joj je utješno prislonio ruku na leđa, a očima dao znak da će ju ispratiti, da je vrijeme da pođe.

***

Dva dana prije ovog razgovora, granate su pljuštale poput šamara ostavljajući za sobom kratere veličine afričkih zemalja i raspolućujući ljudska tijela poput nemarnih kasapina lišenih urednosti i emocije. Vatre su plamtjele mahnito, svaka za sebe, usamljene i nečujne od buke ratišta, kovitlajući garež i prenoseći miris spaljenog mesa. Šumom su pucketale grane kao posljedica sumanute jurnjave. Koščati mladić od nekih 19 godina, bistrih, svijetlo-zelenih očiju jahao je na konju posivjelom od prašine, isprskanom krvlju i zaraslom u mahovinu. Da su okolnosti bile drugačije, neko bi pomislio da je ovo nestvaran, filmski prizor. Nisu pravili predah, a čini se da životinji nije smetalo. Opasnost joj nije bila nepoznata. S vremena na vrijeme, mladić bi ga pomazio po vratu i prošaputao: Izdrži još malo, Žiko, i sredićemo ti to kopito. Uskoro ćemo vidjeti Vrbas i bićemo na sigurnom.

***

Ubio se, začulo se iza njihovih leđa.
Milanka je preblijedjela kao Zoranove duge, avetinjske, neprospavane noći. Skamenjena u mjestu, zadrhtala je. Ko se ubio?
Konj.
Kakav, bolan, konj? Zorane, o čemu pričaš?
Izvršio je samoubistvo. Gledao sam ga. Samo je prišao obronku i bacio se niz padinu. Tek tako. Iz čista mira. Eto, rekao sam. Ionako svi mislite da sam lud. Da je meni neko to pričao, i ja bih pomislio isto.
Doktor joj je klimnuo. Milanka se strovalila pored Zorana, stegnuvši ga iz sve snage, i glasno zajecala.
Vidio sam konja kako je izvršio samoubistvo!, odjekivalo je bolničkim hodnikom.

Vanja Šušnjar Čanković, Banjaluka

("Priča o dva konja" drugonagrađena je priča ovogodišnjeg konkursa Mondo.ba portala "Priče iz komšiluka 3" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, zajedno sa pričama 37 autora iz BiH, Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Autorka Vanja Šušnjar Čanković osvojila je i tablet, poklon kompanije m:tel)

Ostale vijesti